Nedavno je u Srpskoj Atini u ulici engleskog pesnika otvorena mesara koja prodaje sve samo ne ono što znači njeno ime. Da li je u pitanju marketinški trik ili baš pravi sinonim za istinske gurmane?
Nastala kao ideja jednog prehrambenog tehnologa i jednog vlasnika poznatog ugostiteljskog objekta u Novom Sadu, a obojice gurmana, mesara "Kost" izdvaja se u jednom. U pitanju su proizvodi od čistog domaćeg svinjskog i junećeg mesa sa dve farme u Bačkoj pravljeni upravo po recepturi idejnih tvoraca mesare Žarka Petrovića i Tonija Marinkovića. Ali ako prodaju mesne delikatese i prerađevine, zašto ime brenda "Kost", upitali smo?
"Ljudi koji su pravi mesaroši ne jedu but, nego jedu uz kost - slađe je! Tako da smo to iskoristili sa marketinške strane. Međutim, mnogo nam je puta upućeno to pitanje, jer često ljudi uđu u mesaru i traže kosti, ali je u pitanju fora", razbija zabludu u startu Marinković koji je marketinški i organizacioni deo priče.
Ipak, sama ideja je proistekla iz ranijeg Petrovićevog projekta - "kraft" lokala u kom su se prodavala zanatska piva, sendviči i viršle. Upoznavanje sa budućim biznis partnerom i ujedinjavanje snaga krenulo je onda kad su pomenute viršle postale omiljeno jelo Marinkovićevog sina.
"Te viršle su danas sinonim nečega lošeg. One i pašteta koje se sada prave su više u polutečnom stanju, a najveća zamerka našoj jeste što se teško maže! Naša mora da se ostavi van frižidera 10 minuta da može da se koristi, jer je od pravog mesa. Međutim, mi takve proizvode pravimo kako treba, starinskom metodom", ističe Petrović i dodaje da svaki deo procesa proizvodnje mora da se radi kontrolisano i zdravstveno bezbedno.
"I to koristimo sirovine sa farmi koje se nalazi u sklopu prerade. Nema smrznutog mesa, nema uvoznog. Jedno gazdinstvo ima svoje svinje, a drugo se bavi uslužnim tovom."
Ljubitelji mesnih prerađevina, pravi mesaroši i oni koji to žele da budu u "Kosti" mogu naći osim viršli i pašteta i domaću belu slaninu, čvarke, pršut, stišnjenu i kuvanu šunku, suvu pečenicu i suvi vrat, čajnu kobasicu, ali i kranjsku, te tirolsku plećku, buđolu, lemeški kulen i drugo.
"Suština svega i tajni začin je zapravo domaće meso. Iako danas neki proizvodi ne mnogu da se naprave bez dodataka, a pošto sam ja tehnolog, naša misija je da to probamo da svedemo na apsolutni minimum. Ali, taj minimum mora da postoji da bi proizvod bio održive konzistencije i higijene i bude uvek isti bez varijacija", naglasio je naš sagovornik.
Svaka zanatska proizvodnja diže cenu proizvoda. Međutim, dvojica partnera su dobijala kritike, da su njihove cene čak jeftinije nego što bi se očekivalo.
"Gledali smo da cenovno ne odskačemo od kvalitetnije industrije, a da nismo neprihvatljivi srednjem staležu", otkriva Marinković.
Ipak, posmatrajući decenijski kolaps stočarstva u Srbiji, prekomernog uvoza i trenutno širenje afričke kuge svinja, Petrović je uočio da se mnogi prerađivači, čak i u seoskim sredinama, odlučuju za meso preprodavaca jer je jeftinije.
"To je suština naše priče, da probamo da vratimo pravu domaću sirovinu", ističe prehrambeni tehnolog.
Bez obzira na viziju koju neguju, za sada imaju samo jedan lokal na Limanu tri u Novom Sadu i ne planiraju proširenje s obzirom da obojica imaju svoje stabilne poslove.
"Niko ne radi za klikere, ali mi iz ovoga ne vidimo neku veliku zaradu. Želeli smo da napravimo nešto što smatramo da valja i što volimo da jedemo", zaključuje Marinković.
Foto prilog
Tagovi
Autorka