Selo Manastir dobilo je ime po manastiru posvećenom letnjem Svetom Nikoli koji je tu izgrađen još u 14. veku. Dva bagrema i kruška koju su prvi stanovnici posadili nakon dolaska i dalje listaju i cvetaju i smatraju se jednim od najstarijih stabala u niškom kraju.
Selo Manastir, udaljeno svega 12 kilometara od Niša, smešteno u samoj Sićevačkoj klisuri, mesto je sa najmanjim brojem stanovnika na području Nišavskog okruga, samo četiri, pokazuju podaci poslednjeg popisa. Najmlađi među njima je pedesetšestogodišnji Miroljub Jovanović, nekadašnji radnik fabrike pumpi "Jastrebac" u Nišu, a osim njega u Manastiru žive još i penzioneri Mile Stojanović i bračni par Gordana i Branislav Đorđević.
Niko od njih nije rođen u selu koje datira još od prve polovine 19. veka, ali su tu pronašli svoj mir i "svoje mesto pod suncem". Prema rečima Branislava Đorđevića, Manastir je nakon Drugog svetskog rata imao stotinjak stanovnika koji su marljivo obrađivali svaki pedalj brdovite zemlje koja ih je okruživala.
"Bavili su se poljoprivredom i stočarstvom, ali im je život bio težak. Do sela je vodio uzani put, dovoljno širok da prođu samo jedna zaprežna kola. Nije bio asfaltiran, već popločan krupnim kamenjem. Decu je, zbog vukova, uvek neko morao da prati do četvorogodišnje škole u susednom Proseku ili osmogodišnje škole u Sićevu", kazao je Đorđević.
Surovi uslovi života, dodao je Đorđević, nagnali su stanovnike Manastira da se spuste do Nišave i plodnije zemlje u selu Prosek kao i do Niša i fabričkih hala.
"Kada smo supruga i ja 70-ih godina prošlog veka kupili plac u Manastiru, ovde je živelo samo četvoro ljudi i svi su bili stariji od devedeset godina. Selo je bilo zaraslo u korov i koprive", priseća se naš sagovornik.
On je kazao da su upravo 70-ih ljudi iz Niša otkrili netaknutu prirodu tog kraja i fantastičan pogled koji se iz Manastira pruža na Sićevačku klisuru i krenuli da grade vikendice.
"Selo sada ima 60-ak vikendica i ljudi stalno dolaze, ali samo nas četvoro ovde živimo stalno. Mi smo dolaskom ovde produžili život. Radimo u našem voćnjaku kad je potrebno, sređujemo dvorište, imamo mali plastenik sa paradajzom. Spavamo koliko hoćemo, zdravo se hranimo, a slavuji nam po ceo dan pevaju", izjavio je Đorđević za Agroklub.
Njegova supruga Gordana rekla je da joj život u gradu nimalo ne nedostaje i da je za poslednje dve godine samo tri puta otišla u Niš.
"Imamo uvek po nešto da radimo u dvorištu, a najviše volim da se bavim cvećem. Imam preko 300 lala i preko 400 perunika. Imam i svoju stenu sa najrazličitijim cvećem koja je najlepša u proleće", istakla je Đorđević.
Pogled od koga zastaje dah, mir i netaknuta priroda, razlozi su zbog kojih o preseljenju u Manastir razmišljaju i novopečeni mladenci Veronika i Radovan Radovanović iz sela Velepolja.
"Nasledio sam u selu kuću od dede i sada smo rešili da je sredimo i renoviramo. Dosta dugo ovde niko nije živeo i niko nije dolazio pa je dosta toga propalo. Nećemo da dozvolimo da kuća propadne, sredićemo je", rekao je Radovanović.
On je kazao da Manastir ima u sebi nešto posebno, neku posebnu lepotu koju druga sela nemaju, što njih motiviše da razmišljaju o preseljenju u dedinu kuću.
"Za razliku od mnogih naših vršnjaka mi ne razmišljamo o odlasku i inostranstvo ili preseljenju u Niš. Nama se Manastir dopada i gledamo da sve slobodne dane ovde provedemo", izjavila je Veronika.
Selo Manastir dobilo je ime po manastiru posvećenom letnjem Svetom Nikoli koji je tu izgrađen još u 14. veku. Prema pisanim tragovima, selo je podignuto oko crkve, izgrađene na prostoru nekadašnjeg manastira 1838. godine. Prvi stanovnici bili su Srbi koji su se tu doselili sa prostora Kosova i Metohije. Dva bagrema i kruška koju su prvi stanovnici Manastira posadili nakon dolaska i dalje listaju i cvetaju i smatraju se jednim od najstarijih stabala u niškom kraju.
Tagovi
Autorka