Aca Marković iz Balajnca uspešnu bankarsku karijeru zamenio je još uspešnijom majstorskom i već tri decenije je najpoznatiji stolar u svom kraju.
Gubitak posla u državnom sektoru 90-tih i 2000-tih godina za mnoge stanovnike naše zemlje značio je i kraj karijere, ali ne i za Acu Markovića iz Balajnca kraj Merošine. Posao u državnoj banci zamenio je sopstvenim poslom u stolarskoj radionici i to na mašinama koje je uglavnom sam napravio.
Marković je uspešnu bankarsku karijeru zamenio još uspešnijom majstorskom i već tri decenije je najpoznatiji stolar u svom kraju. Njegove košnice, nameštaj i druge proizvode od drveta naručuju kupci ne samo iz Merošine, već iz svih krajeva naše zemlje, ali i iz Crne Gore.
Stanovnici merošinskog kraja, rekao je Marković za Agroklub, uglavnom se bave voćarstvom i nadaleko su pozati po gajenju oblačinske višnje, ali se on opredelio za zanat jer je igrom slučaja otkrio da od iverice i drveta ume mnogo toga da napravi.
"Još u vreme dok sam radio u "Investbanci" počeo sam da izrađujem ponešto od nameštaja. Ćerke su želele novi orman, radni sto i druge stvari, a ja sam im sam to napravio i tako se rodila i ljubav prema drvetu", objasnio je ovaj samouki stolar.
Vremenom je, dodao je Marković, počeo da nabavlja nove i nove alate i počeo ozbiljnije da se bavi stolarskim poslom.
"Nisam se osećao ni fizički ni mentalno sposoban da budem početnik, da mi neki mladi ljudi budu rukovodioci i da se ljute na mene kada pogrešim. Sa druge strane u radioci sam već tada bio solidno opremljen i materijalno i znanjem."
Kazao je, da se u potpunosi pronašao u novom poslu, jer je vrlo kreativan, a zahtevi kupaca predstavljaju mu iznova i iznova nove izazove.
"Morate da osmislite kako ćete nešto da napravite, potom da osmilislite kako ćete taj proizvod da transportujete i na kraju da pronađete način da ga montirate", istakao je Marković.
Kako je kazao, nezgoda u radionici 1999. godine kada je ozbiljno povredio šaku motivisala ga je da napravi mašine koje će biti mnogo bezbednije od onih na kojima je do tada radio.
"Inženjerstvo mi je postalo hobi i novi izazov. Počeo sam da izrađujem mašine u kojima više učestvuju pneumatika i hidraulika, a manje ruke. Uz to nastojim da napravim mašine koje će mi biti praktične za rad, a naravno, trudim se da budu od materijala koji nisu skupi, da me ne bi koštale više od onih koje mogu da kupim."
Kazao je da nikada nije želeo da napravi veliku radionicu, da ugovara velike poslove i da radi velike serije nekih proizvoda, već je uvek želeo da radi unikatne proizvode i nešto što drugi ne mogu.
"Dosta dugo sam bio opredeljen na opremanje enterijera ruskih, italijanskih i irskih investitora u Crnoj Gori. Igrom slučaja krenuo sam da proizvodim košnice i ramove za pčele. To su jedini proizvodi koji izrađujem serijski, ne po narudžbini kupaca", rekao je naš sagovornik.
Za proizvodnju košnica i ramova, dodao je Marković, odlučio se jer je u jednom trenutku imao velike količine drvene građe, nakon što je kupac odustao od ugovorene narudžbine.
"Bio sam ljut zbog toga što se dogodilo i zbog toga što ima takvih ljudi, odlučio sam se za proizvodnju nečega što je serijsko, standardno, što ne zavisi od želje kupca i što uvek može da se proda. To je takođe ispalo dobro jer sam za košnice osvojio više nagrada na različitim sajmovima", kazao je Marković.
Kako je naveo, potražnja za košnicama je proteklih godina bila standardno dobra, baš zato što su pčelari po pravilu veoma štedljivi, trude se da košnice koje pravi koriste po desetak godina.
Foto prilog
Tagovi
Autorka