Zadnje aktivnosti

Poslednje aktivnosti korisnika mogu videti samo registrovani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu videti samo registrovani korisnici.
Za kompletne funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

Kozarstvo

Kozarstvo

Koze pripadaju među najstarije pripitomljene rase životinja koje su od davnina služile čoveku i davale mu visokovredne proizvode poput mesa, mleka, kože, dlake i stajnjaka. Međutim, industrijalizacija poljoprivrede, ove vrste domaćih životinja bacila je na margine. U većini evropskih zemalja kozarstvo je sporedna grana stočarstva, ali su koze u pojedinim delovima sveta još uvijek glavna domaća životinja (Afrika, Azija). Koze su dugo vremena nazivane „sirotinjskim kravama“ zbog slabe mlečnosti, manje uspešnosti u proizvodnji mesa, kao i manjeg dnevnog prirasta. Koze se napasaju i drže na lošim pašnjacima ili nepristupačnim terenima pa im se predbacuje da uništavaju šumske zajednice, posebno mlade zasade. Ipak, koze imaju brojne prednosti. To su inteligentne i radoznale životinje, okretne, spretne i snalažljive, prave su umetnice u skupljanju hrane, a uz to daju vrlo vredne proizvode. Neke rase koza u dobrim hranidbenim uslovima imaju izrazito visoku proizvodnju mleka po čemu su efikasnije i od krava jer mogu davati 15 do 20 puta više mleka od svoje telesne mase. Promenama navika potrošača kozje meso je sve traženije na tržištu, pa se smatra specijalitetom i tradicijom i poslužuje se u posebnim prilikama. Osim toga u sredozemnim zemljama gde su posebno visoke temperature koze služe kao „čistači“ grmlja, šikara, makija i korova i tako efikasno smanjuju mogućnost pojave požara.

Reprodukcija koza

Ekonomičnost proizvodnje zavisi od pravilne reprodukcije domaćih životinja. Koze su sezonski poliestične životinje i njihova polna aktivnost zavisi od godišnjeg doba. U našim krajevima koze se oplođuju (pare ili mrču) u jesen ili u kasno leto, a jarad dobijaju u januaru ili februaru iduće godine. Mrkanje je razdoblje kada ženka ispoljava polni nagon i traži mužjaka za rasplod. Polna zrelost kod koza se javlja već u dobu od 5 do 6 meseci ali se oplodnja prvi put vrši kada koze navrše 7 do 10 meseci starosti, to jeste, kada uđu u rasplodnu zrelost. Visoko proizvodne i plemenite rase koza su ranozrele, ranije dostižu polnu zrelost, a prvo parenje se obavlja kad ženke dostignu masu od 30 do 50 kilograma. Reprodukcija počinje polnim ciklusom koji kod koza traje u proseku 21 dan. Najvažniji trenutak u polnom ciklusu je pojava estrusa koja se kod koza vrlo lako uočava. Ženke postaju nemirne, traže društvo, slabije jedu, češće mokre i skaču na druge koze. Razdoblje mrkanja koza obično traje 6 do 8 nedelja, a estrus i želja za parenjem svega 1 do 2 dana. Na pojavu estrusa stimulativno deluje i prisustvo samog jarca, čiji miris koze mogu osetiti i sa udaljenosti od 150 metara. Ovulacija kod koza u pravilu traje 30-36 sati nakon pojave estrusnih simptoma, a pravo vreme za oplodnju je 15-tak sati od početka estrusa. Koze kod kojih se estrus otkrio ujutro treba osemeniti uveče i obratno. Puno sigurnije i preporučljivo je vršiti dvokratno osemenjivanje. Nakon uspešnog osemenjavanja dolazi faza gravidnosti koja kod koza traje oko 149 dana. Što se tiče jarčeva, oni su sposobni za parenje tokom cele godine, ali fiziološki najjači polni nagon im je u jesen kada i dolazi do mrkanja koza. Muška jarad polno sazreva u dobu od 5-6 meseci, što zavisi od ishrane, rase, telesne mase i sezone rođenja. 

Ishrana koza

Koza je preživar i hrani se isključivo grubom voluminoznom hranom. Pravilnom i dovoljnom ishranom može se značajno istaći genetski potencijal životinje, kao i nivo njihove proizvodnje. U odnosu na krave i ovce, koze u svojoj ishrani koriste više različitih biljaka, tako goveda koriste svega 17 različitih biljaka, ovce 20 a koze čak 90. Najveći deo obroka koza čini voluminoza i to paša, seno, senaža, silaža i različite drvenaste vrste koje koze brste. Po vrsti i količini pojedene hrane koze se naziva „najekološkijomdomaćom životinjom. Zelena krma ili paša je najdraže krmivo za koze. Njegova hranjiva vrednost zavisi od botaničkog sastava i vremena njegovog iskorištenja. Paša što je mlađa ima veći udeo hranjivih materije i manje celuloze i lignina zbog čega je bolja svarljivost ove krme. Ishrana zelenom krmom je posebno povoljna radi povećanja mlečnosti kod koza. Koze tokom dana mogu pojesti i do 14 kg zelene mase, a njen udeo se smanjuje dodavanjem sena. Prelazak sa zimske na letnju ishranu treba biti postepen (7 do 10 dana) da se mikroflora buraga privikne kao i da se izbegnu digestivni poremećaji. Koze rado brste. Pod tim se podrazumijeva otkidanje lišća i vrhova grančica drvenastih biljaka. Koze su dosta izbirljive životinje, stoga jedu samo najkvalitetnije delove biljaka, prvenstveno lišće, cvetove i pupoljke, dok stabljiku ređe. Rado jedu lišće javora, bagrema, lipe, jasena, breze i vrbe. Sečom ili skidanjem sitnih grana s lišćem ili samog lista kao i njegovim sušenjem dobija se suvi lisnik. Zelena masa grana i lista se u periodu od sredine jula do početka septembra seče, suši i skladišti. Tako spremljena zelena masa koristi se kao obrok tokom zime. Silaža se daje kozama samo ako je dobrog kvaliteta. Kukuruzne ili travne silaže daju se kozama u količini do 4 kg, dok se gravidnim značajno količina smanjuje ili izostavlja. Koncentrovana krmiva daju se u obroku u zavisnosti od hranjivih potreba. Tako se dodaje pretežno zbog povećanja proizvodnje mleka ili posebnim kategorijama. Posebno ih je korisno dodavati u poslednjoj trećini graviditeta i u prva dva meseca laktacije. Količina koncentrata se kreće od 0,1 do 1 kg, najčešće se koristi zrno žitarica kao i sporedni proizvodi prehrambene industrije.

Proizvodnja mesa koza

Za razliku od drugih životinja kod koza nemamo posebno specijalizovane rase za proizvodnju mesa. Sve rase koza, bez obzira jesu li specijalizovane za proizvodnju mleka ili vlakana, proizvode i meso preko jaradi ili kada se isključe iz reprodukcije. Koze se ne odlikuju dobrom proizvodnjom mesa upoređujući ih sa ostalim domaćim životinjama, stoga je selekcija na ovo svojstvo kod njih dosta zanemarena. Jedini pravi predstavnik mesne rase je burska koza ili boer koza. Među najvažnije predispozicije koza u proizvodnji mesa ubraja se njihova dobra reprodukcija i plodnost, kao i njihov dug proizvodni vek. Tako da će rasplodna koza u svom proizvodnom veku dati veliki broj jaradi za klanje. Vrlo često proizvodni vek kod koza traje desetak godina, a ponekad i duže. Prosečni prirast jaradi kreće se od 200 do 300 grama. Pošto se većinom koze uzgajaju zbog proizvodnje mleka, jarad se kolju dosta rano, pa je tako jarad tovljena mlekom u nekim državama pravi specijalitet. Tako se jarad često kolju s masom od 5 do 15 kg. Randman jaradi kreće se u proseku od 35 i 53% i dosta je varijabilno svojstvo a na nega utiče ishrana, rasa, pol, doba i drugi faktori.

Proizvodnja mleka koza

Postoje dokazi da je koza bila prva životinja koju je čovek koristio za dobijanje mleka. Mleko koza je visokovredna namirnica koja je po sastavu slična kravljem mleku, ali znatno svarljivija. Ovo mleko je bogato s vitaminima i mineralima i preporučuje se starijoj populaciji, deci i trudnicama. U većini zemalja Evrope koze se smatraju mlečnim životinjama, a Švajcarska se smatra kolevkom mlečnog kozarstva. Laktacija kod koza po pravilu traje od 200 do 300 dana i u tom periodu koze daju mleka 10 do 20 puta više od svoje telesne mase.  Laktacija ne bi smela trajati manje od 240 dana, a na nju utiču rasa, ishrana, starost, klima, zdravlje, način muže i sezona jarenja. Nakon jarenja postepeno se povećava proizvodnja mleka koja je najveća u 2 i 3 mesecu laktacije, a zatim mlečnost opada. Nakon 8 do 10 meseci od početka laktacije proizvodnja mleka se smanji do te mere, da se može obaviti zasušenje i priprema za naredno jarenje. Koze koje se prvi put jare (prvojarkinje) imaju znatno manju mlečnost, a svakim narednim jarenjem dolazi do povećanja u proizvodnji mleka i ona je najveća između 4 i 7 godine. Na mlečnost utiče i broj jaradi. Koza koja ojari dvojke daje i više mleka. Najpoznatije rase koza za proizvodnji mleka su sanska koza, francuska sanska koza, srnasta alpska koza, francuska alpska koza, togenburška koza i nubijska rasa koza.

Proizvodnja vlakana koza

Čovek je od davnina koristio kozja vlakna za proizvodnju odeće, pokrivača, užadi i drugih predmeta, ali savremenom pojavom sintetičkih vlakana upotreba kozjih vlakana gubi na značaju. Međutim, savremeni čovek se sve više okreće prirodi i prirodnim materijalima, pa su ponovno vrlo interesantna kozja vlakna i to posebno ona najfinija i vlakna visokog kvaliteta. Kozja vlakna se s obzirom na proizvodnu i trgovačku važnost tog kvaliteta dele u tri osnovne grupe: obično kozje vlakno, angora vlakno i kašmir. Obično kozje vlakno je grubo jeftino vlakno koje se koristi za izradu tepiha, prekrivača, vreća, podmetača i dr. Potiče iz tropskih delova Azije i Afrike. Najveći proizvođač ovog vlakna je Pakistan. Angora vlakno je trgovački naziv za kozje vlakno koje se dobija od angora koze. Pradomovina angora koza, ujedno i tog vlakna, je Turska. Najveći proizvođači angora vlakna su SAD i Južna Afrika. Najfinija i najskuplja vlakna daju jarad pri prvom šišanju a angora vlakno upotrebljava se u tekstilnoj industriji za izradu različitih odevnih predmeta, sagova i veštačkog krzna dok u automobilskoj industriji služi za tapaciranje. Kašmir je trgovački naziv za vlakno koje se dobija od istoimene koze. Potiče sa područja pokrajine Kašmir, a najveći proizvođači ovog vlakna su Kina, Indija i Mongolija. Kašmir je vlakno visokog kvaliteta i vrednosti, namenjeno je izradi kvalitetne i skupe odeće od čistog kašmira ili pomešanog s vunom. Proizvodi od kašmira su lagani, meki, topli i skupi pa se to vlakno smatra najluksuznijim prirodnim vlaknom. Najveći potrošači su SAD, Velika Britanija i Japan.

Smeštaj koza

U današnje vreme dolazi do napretka u pogledu smeštaja koza. Uvoz genetski vrednih rasa i intenziviraje proizvodnje dovelo je do izbegavanja tradicionalnog načina držanja koza. Uvidelo se da držanje velikog broja grla na jednom mestu nema povoljan uticaj na proizvodnju. Nasuprot tome mlečne farme manjeg kapaciteta (30 do 50 rasplodnih koza) daju dobre rezultate. Intenzivna proizvodnja kozjeg mleka i mesa zahteva životinje većih dimenzija i produktivnosti. Intenzivna se proizvodnja najčešće stoga organizuje u zatvorenom sistemu ili poluotvorenom (štalsko-pašni sistem). U ovim sistemima treba osigurati kozama veću podnu površinu, a objekt opremiti odgovarajućom opremom za ishranu, napajanje i mužu koza. Ekstenzivna kozarska proizvodnja uglavnom se temelji na slabo produktivnim autohtonim rasama koje su lokalne važnosti. U ovakvim sistemima investicije u izgradnju objekata i opremu su znatno skromnije, a podne površine su manje po grlu, te se koze većinom napasaju na nepristupačnim i slabije kvalitetnim pašnjacima. Prilikom izgradnje ovakvih objekata treba obratiti pažnja na mikroklimatske, higijenske i tehničke uslove smeštaja. Najvažniji mikroklimatski uslovi su:

  • Dobra toplotna izolacija objekta jer koze ne podnose temperaturne oscilacije (posebno jarad jer pad temperature za 7,5°C može dovesti do uginuća i do 30%)
  • Koze brzo reagiraju na vazduh zagađen prašinom, mikroorganizmima i štetnim gasovima, stoga bi štala trebalo da ima dobro osiguranu ventilaciju.
  • Koze ne podnose promaju
  • Loše podnose preveliku vlažnost vazduha, koja može dovesti do pada proizvodnje i pojave mnogih bolesti
  • Nadalje najvažniji higijenski uslovi koje treba osigurati su kvalitetna prostirka, higijenski ispravna hrana koja nije plesniva, trula ili zagađena, te higijena tehničke opreme, posebno mašina za mužu kao i hranilica i pojilica.

Rase koza

Prema brojnim arheološkim dokazima, koze su najstarija vrsta domaćih životinja koju je čovek pripitomio. Domestifikacija koza datira čak oko 7000 godina pre Hrista. Vrlo često spominjanje koza u grčkoj mitologiji i Bibliji znak su njihovog hiljadugodišnjeg suživota s čovekom. Domaća koza (Capra hircus) vodi poreklo od tri izvorna oblika, a to su bezoar ili persijska divlja koza, markhor i izumrle evropska koze. Danas u svetu postoji oko 200 različitih rasa koza koje su podeljene u određene tipove i grupe rasa. 

Bolesti koza

Najčešće bolesti kod koza su zaraznog i parazitarnog tipa. Od zaraznih bolesti najopasnija i najraširenija bolest koza je bruceloza. To je bolest koja se vrlo često manifestuje pobačajima i zbog toga je u nekim zemljama, gde je bolest raširena, ženama zabranjena konzumacija kozjih proizvoda. Bolesne životinje se ne leče već se vrši neškodljivo uklanjanje. Preventivno se može vršiti vakcinisanje a imunitet traje 4 i više godina. Od ostalih zaraznih bolesti treba spomenuti listeriozu, boginje, artritis-encefalitis koza, Q groznica, paratuberkuloza, tuberkuloza, slinavka i šap, zarazna šepavost i scrapie. Najčešće parazitne bolesti od kojih ovce obolijevaju su veliki plućni vlasci (Diktiokauloza), mali plućni vlasci (Protostrongiloza) kao i metiljavost. Kod mlečnih rasa koza javljaju se i upale vimena ili mastitisi. Ova bolest se ređe javlja kod koza nego kod krava. U intenzivnim uzgojima češće se javlja hronični kataralni mastitis, a u ekstenzivnim uzgojima akutne upale. Lečenje se bazira na lokalnoj i opštoj terapiji antibioticima. Da bi se spriječila pojava mastitisa kozama treba osigurati optimalne zoohigijenske uslove, smeštaj, ishranu i mužu.