"Činjenica je da neke zemlje realizuju uvoz otpada, poput Švedske, ali ona ima uređen sistem, koji je uz to i bezbedno rešen. Dakle, besmisleno je da ga uvozimo, kada na celoj teritoriji nije uređen sistem zbrinjavanja otpada", kaže Vladimir Janković, predsednik ekološkog udruženja UNECOOP.
Izmene Zakona o upravljanju otpadom, koje se pripremaju, predviđaju da se legalizuje uvoz neopasnog otpada za energetske potrebe dela industrije u Srbiji, a civilna ekološka udruženja u Srbiji podigla su glas protiv.
Ova vest je značajna iz dva razloga. Prvi je da to dokazuje da se budi ekološka svest građana o temi upravljanja otpadom koja je važna, jer svi imamo osećaj da se otpad "tamo negde dešava", a to je ipak pojedinačni problem svakog od nas. Drugi, možda još veći značaj, je što nam pruža optimizam da će od sada bilo koja izmena zakona, morati da prođe javnu raspravu, odnosno da postoje ekološke grupe koje će izvršiti pritisak za to.
Princip održivog razvoja podrazumeva da nađemo balans između ekonomskog, ekološkog i sociološkog interesa. U Srbiji se ekološke procedure, institucije i civilni sektor tek uspostavljaju, dok zakoni profita i kapitala imaju svoj put. To razmimoilaženje su ekološka civilna društva dobro prepoznala, pa su tako nedavno organizovala okrugli sto na kome je upravo tema bila Zakon o upravljanju otpadom i njegova gore pomenuta izmena.
Vladimir Janković, predsednik ekološkog udruženja UNECOOP, jednog od organizatora pomenutog skupa kaže za Agroklub da je veoma bitno da ekološka udruženja reaguju u takozvanoj ranoj fazi pripreme Zakona, a ne kasnije kada se taj zakon već nađe u skupštini, kada je sve relativno kasno. Prema njegovim rečima, neopasan otpad deo industrije koristi kao pogonsko i energetsko gorivo, a naročito je u primeni kod cementne industije u Srbiji. Predstavnici te industrije su još 2013. godine pokrenuli proceduru da se Zakon izmeni, tako što bi se uvoz neopasnog otpada, što je po sadašnjim propisima zabranjeno - dozvoli.
"Te izmene Zakona još uvek nisu došle u Skupštinu, ali su prošle neke procedure, odnosno Sekretarijat za javne politike je dao pozitivno mišljenje. Ono što kod nas izaziva još veće podozrenje je što su procenili da je reč o tehničkoj izmeni Zakona i da nije potrebna javna rasprava. Mislilo se da je to samo neka promena koja nema značajnih posledica po zdravlje, ali nije baš tako. Naš zahtev je bio da se o ovome razgovara, a okrugli sto je imao za ideju da se različiti predlozi čuju", kaže Janković.
On podseća da je ova tema bitna i zbog toga što Srbiji 2019. godine ističe postojeća strategija upravljanja otpadom. Sada se radi na novoj, te je važan dijalog i uloga civilnog sektora u svemu tome. Ako se ima u vidu još i to da je tretman otpada prepoznat kao jedan od ključnih problema u procesu pregovaranja Srbije za pristup Evropskoj uniji i skrininga za Poglavlje 27, kao i procena da ćemo u finansijskom, tehničkom i ljudskom smislu najviše obaveza imati u tom segment u - onda je potpuno jasno zbog čega se insistira na ovoj temi.
Prema njegovim rečima, proizvođači jesu postavili određene filtere i prečišćivače koji ublažavaju uticaj na sredinu prilikom spaljivanja otpada, ali problem je što Srbija još uvek nema akreditovane laboratorije koje mere prisustvo nekih čestica, poput dioksina i furana, koje nastaju prilikom spaljivanja neopasnog otpada, odlaze u vazduh, a opasne su po zdravlje ljudi. Ove supstance su kancerogne, nakupljaju se u organizmu i ne postoji način da se uklone. Izazivaju sterilitet, deformaciju fetusa, remete rad imunosistema.
Argument koji koristi industrija u ovoj priči je da zemlje u regionu koriste u većem procentu neopasni otpad kao pogonsko gorivo i da su zbog toga konkurentnije, pa to njima takođe treba da bude omogućeno. Ekološka udruženja, sa druge strane, smatraju da želja sa profitom ne sme da ima prednost u odnosu na zaštitu životne sredine u kojoj živimo.
U Srbiji su do sada koristili uglavnom gume koje spadaju u neopasan otpad, ali su sada i njihove zalihe na izmaku, te industrija traži druga rešenja. Poenta je, kaže naš sagovornik, što ima dosta alternativa i ne mora baš da se ide na ovakav rizik i da se računa da je baš ta vrsta otpada neophodan resurs. U jednoj od faza u industriji koristi se i RTF gorivo. Njega čine komunalni otpad, ali i otpad iz industrije kao što su: sunđeri i tapaciring - otpad iz industrije nameštaja, otpad koji za sobom ostavlja automobilska, duvanska industrija, tu je piljevina, koštano brašno iz klanica. Takođe, sve ono što nije prošlo reciklažu, na primer papir ili dosta zaprljana plastika. Samo je bitno da ceo taj otpad bude standardizovan, klasifikovan po međunarodoj klasifikaciji i da se zna unapred njegov sastav, odnosno da nije opasan i da ima određena energetska, kalorična svojstva.
Na naše pitanje da li je ta izmena u skladu sa evropskim pravilima, Vladimir Janković kaže da direktive o otpadu ne obavezuju državu u tom smislu:
"One zadaju određene ciljeve, poput toga da mora da postoji određeni procenat selekcije otpada i reciklaže. Spaljivanje otpada u EU postoji, to nije zabranjeno, ali isto tako postoji određena hijerahija upravljanja otpadom i evropski prinicipi upravljanja otpadom, a to još uvek nije uspostavljeno kod nas. Ovaj uvoz otpada u startu je u suprotnosti sa jednim od tih principa, koji kaže da otpad treba zbrinuti najbliže od mesta svog nastajanja. Ako vi transportujete otpad iz Nemačke ili neke druge evropske zemlje radi spaljivanja u Srbiji, a on nastaje na nekoliko hiljada kilometara daleko, lako se krše ta EU pravila o zbrinjavanju otpada. Činjenica je da neke zemlje realizuju uvoz otpada, poput Švedske, ali ona ima uređen sistem, koji je uz to i bezbedno rešen. Dakle, besmisleno je da ga uvozimo, kada na celoj teritoriji nije uređen sistem zbrinjavanja otpada".
Janković kaže da se do sada civilna društva u Srbiji, koja se bave ekologijom, nisu specijalizovala za određenu temu i nisu shvatala da bi na taj način trebalo da razvijajaju stručne kapacitete. Švedska agencija za međunarodni razvoj i saradnju (SIDA) je to prepoznala, pa je odlučila da u Srbiji sprovede program "Reconnect". Predvodnik u sprovođenju tog programa je Regionalni centar za životnu sredinu - REC, koji je izabrao desetak konzorcijuma organizacija, koje bi trebalo da budu lideri u civilnom sektoru Srbije u oblasti životne sredine.
"Do sada su organizacije civilnog društva (OCD) živele od projekta do projekta, a od sada će priča biti nešto drugačija", prenosi Janković. Takođe očekivanja su i da država promeni svoj pristup. Ne da uključuje civilni sektor u dijalog kako bi zadovoljila formu, već da insistira na suštinskom partnerstvu.
Foto: RitaE / Pixabay
Tagovi
Autorka