Ovoj i lakoj i zdravoj hrani koja može da se priprema na bezbroj načina pripisivana su isceliteljska svojstva, zato i današnji ribolovci slede čitav obrazac zabrana i ritualnih ponašanja iz davnih vremena.
Lekari i nutricionisti su saglasni: riba je u Srbiji neopravdano zapostavljena u ishrani.
Rečna ili morska, sadrži nezasićene masne kiseline, belančevine, vitamine i minerale neophodne za zdravlje i treba je jesti bar dva puta nedeljno. Ne sadrži nijedan štetan sastojak. Povoljno deluje na srce i krvne sudove. Eskimi i drugi narodi koji je svakodnevno jedu ne oboljevaju od srčanih bolesti, nemaju visok krvni pritisak i ne umiru od infarkta.
Većina vrsta sadrži sve vitamine B grupe, neophodnih za pravilno funkcionisanje nervnog sistema, kalcijum, cink, gvožđe, bakar, selen, jod, fosfor, natrijum i druge korisne minerale. Preporučljiva je u ishrani zdravih i bolesnih, sportista i onih koji se ne kreću mnogo, mladih i starih, trudnica i dece, blagotvorna je u svim programima za regulisanje telesne težine i masnoća u krvi, lako svarljiva i ukusna - pa zašto onda nije češće na jelovniku?
Obično se kao razlog navodi visoka cena - što ima smisla, jer ova namirnica je poskupela u proseku tri puta u odnosu na isti period prošle godine. Ali, kako je u toku Veliki post pred Uskrs, moguće je da će imućniji rizikovati trošak da ribu jedu češće, ili barem na praznike koji "padaju" u vreme posta. A i siromašnima će pre ili kasnije dosaditi postan pasulj, hleb sa margarinom i krompir paprikaš bez mesa, pa će u jelovnik uneti konzervu sardine ili čak tunjevine u komadićima, s obzirom da je sveža riba ipak dostigla cene koje nisu dostupne većini.
U davna vremena, poljoprivrednici, naročito oni koji su živeli blizu reke, potoka ili obične bare, nisu propuštali priliku da trpezu obogate ovom namirnicom. Ribolovci su bili cenjeni, a potrošači nisu žalili novca za velikog šarana, soma, kečigu, smuđa, čak i sitnu ribu koja ide pravo u tiganj. Siromašniji svet se obično krivolovom, bez dozvole za pecanje, snabdevao onom iz najbliže tekuće ili stajaće vode. U to doba, pre nego što je iko znao za zagađenje prirode, svaka moguća voda obilovala je ribom, koju nije jeo samo onaj ko nije hteo.
U narodnoj medicini imala je visoko mesto, jer, ako bolesnik traži da je jede - to je znak da će svakako ozdraviti i porodica nije žalila truda ni novca da što brže obezbedi šarana ili soma. Često se priprema za daće u vreme posta. Ljudi davnih vremena verovali su, kako izgleda, da su ribe - duše predaka, koje se vraćaju da spasu stanovništvo u doba gladi, otkuda potiče čitav spisak zabrana i ritualnih ponašanja koje slede i današnji ribolovci: na pecanje idu ranom zorom, pre svitanja, tokom celog dana ćute (jer i riba ćuti), a najviše vole da pri polasku ne sretnu nikog i ne progovore ni reč ni sa kim, a sve ovo da ne bi uvredili ćudljiva ženska božanstva koja upravljaju srećom u ovom poslu.
Trudnice, suprotno savremenom gledištu, nisu smele da jedu ribu, jer se smatralo da će dete imati krljušti po telu i da dugo neće progovoriti. Deca takođe nisu dobijala ovui hranu, iz straha da se ne zadave kostima.
Od davnina je smatrana kao zdrava hrana, pogodna za različite načine pripremanja. Od rečne ribe svih vrsta prave se ukusne čorbe, ljute i manje ljute, u kotliću ili velikom loncu, spas za hladne dane. Peče se, prži u dubokom ulju, u tiganju, u vatrostalnoj posudi, "plehu", pohuje se, melje u ćufte, obogaćuje raznim vrstama povrća, pre svega krompirom i lukom, a svako od ovih jela zadovoljava kriterijume posne ishrane, zdravlja i zadovoljstva ukusnim obrokom. Ima samo jednu "manu": kao laka hrana, ne pruža produžen osećaj sitosti, pa je čovek ubrzo ponovo gladan, zato su nekadašnji poljoprivrednici govorili "riba je voda".
Tagovi
Autorka