Crvene, žute, ružičaste ili narandžaste, uvek prijaju čulu ukusa, pa i mirisa, a korisne su i za zdravlje.
Prema uvreženom mišljenju, dinje i lubenice stigle su u Srbiju u doba Turaka, dakle u isto vreme kad i šeboj, karanfil, gajenje plemenitih vrsta golubova i spavanje posle ručka. Uostalom, reč "bostan" koja označava dinje i lubenice zajedno, turskog je porekla i znači "mirisno mesto", tojest deo bašte gde se gaji cveće, začini i plodovi prijatnog mirisa. Ipak, nije tako.
Dr Olga Zirojević u svojoj knjizi "Istočno zapadna sofra" objašnjava da su reči "dinja" i "lubenica" ušle u slovenske jezike vekovima pre prvog pomena turskih osvajanja. Kako izgleda, sočne i slatke plodove poreklom iz najtoplijih delova Afrike i Azije doneli su ovamo još antički Grci i Rimljani. Ni dinja ni lubenica nisu voće nego - povrće. Srodnije su tikvi i krastavcu nego, na primer, kajsiji.
Svejedno, smatraju se i jedu kao voće, na kraju obroka, naročito u toku letnjih vrućina. Najbolje su u svežem stanju i retko završe u kolačima ili nekom drugom jelu, nego se koriste onakve kakve su, treba samo raseći tanku ili nešto deblju koru.
Nekada su poljoprivrednici gajili samo jednu vrstu lubenica, takozvanu "carigradsku", tamnozelene sjajne kore, sa crvenom pulpom, koja se, bezopasnom genetskom mutacijom, ponekad pretvarala u žutu. Danas je odgajivačima na raspolaganju veliki broj sorti, uglavnom sa svetlozelenom korom i ružičastim "mesom", otpornijih od stare vrste i kadrih da proizvedu plodove do 12 kilograma i teže.
Sa dinjom je donekle drugačija situacija, nekada su bile cenjene cerovače, belovače i ananas dinje, sa beličastom, zelenkastom ili narandžastom pulpom, a i sada postoji velik broj vrsta zanimljivih imena i stepena slatkoće: "medena" dinja, kantalupo dinja (prema imenu jedne oblasti u Španiji), galija, ogen i druge. Neke stižu sa obližnjih njiva, neke iz Grčke, Izraela ili Tunisa, a neke čak iz Argentine. Kod novijih sorti odgajivači su razvili plodove sa ružičastom pulpom.
U Srbiji, mnogi poljoprivrednici koji gaje ove kulture na njivi ili u bašti ostaju odani starim vrstama, uz koje su odrastali, a dinju, po starom običaju, jedu uz hleb, kao i njihovi preci. Stručnjaci za parfeme su još u antičkom Rimu bili fascinirani svežim mirisom lubenice i dinje i pokušavali da ih nekako proizvedu u svojim improvizovanim laboratorijama. Taj poduhvat je uspeo tek Francuzima krajem dvadesetog veka, pa sad postoje čitave serije parfema i kozmetike koje mirišu na bostan.
Oba ploda sadrže oko 90 odsto vode tako da predstavljaju laku i osvežavajuću hranu za leto, a zbog minimalne kalorijske vrednosti pogodni su i za dijetu. Uspešno čiste bubrege od višegodišnjih naslaga, pomažu izbacivanje peska, viška soli i nagomilane vode, regulišu floru creva, ali oslobađaju i zglobove od nepotrebnog sadržaja, čime indirektno poboljšavaju stanje kičme i povoljno deluju na otpornost organizma. Prolepšavaju ten i obezbeđuju mirisan dah, treba ih jesti kad god je moguće, što nije teško, jer ih svi vole.
Postoji samo jedan problem: koliko god dobro podnosile transport, dinja i lubenica su vrlo kvarljive i osetljive kad se načnu, tojest raseku i otvore. Zato ih treba pojesti što pre, a najbolje odmah čim se donesu na sto.
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autorka