Zadnje aktivnosti

Poslednje aktivnosti korisnika mogu videti samo registrovani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu videti samo registrovani korisnici.
Za kompletne funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Pogled u prošlost
  • 24.01.2021. 14:00

Ukrupnjavanje poseda: Od latifundija do sovhoza, od robova do sezonaca

Od nastanka, država nastoji da ukrupni zemljišni posed, a iskustva su različita od robovlasništva do danas. Rimljani su bili prvaci u ukrupnjavanju poseda, koje je aktuelno i danas, samo - bez robova.

Foto: Bigstock/Yanosh Nemesh
  • 751
  • 614
  • 1

Istorija je jasna: prvobitni zemljišni posed nije bio velik. Nalazio se na pogodnom zemljištu ili formiran krčenjem šume, a pripadao je plemenima koja su na svojoj zemlji proizvodila hranu potrebnu za preživljavanje, tek kasnije i za razmenu. Kroz hiljade godina robovlasničkog društva, još od cara Hamurabija, oko 1.700 godina pre nove ere, vladari i države nastoje da ukrupne zemljišni posed, te da što veća površina obradivog zemljišta bude u vlasništvu jednog čoveka, koga će država onda jednostavnije da oporezuje.

Veći posed garantovao je veći proizvod čak i uz ondašnja sredstva za proizvodnju, samim tim i lakše bogaćenje vlasnika, trgovaca, a posredno hramova i države. 

Bogati zemljoposednici i njegovi robovi

Prvaci starog sveta u ukrupnjavanju zemljišnog poseda bili su antički Rimljani, koji su ustrojili poreske knjige i katastar na način koji koristi i današnja civilizacija. Veliki rimski posedi, latifundije, zauzimali su ponekad čitave regione današnje Evrope. Bogati zemljoposednici imali su latifundije po celom carstvu i bile su im veoma isplative jer su na njima radili robovi, potpuno besplatna radna snaga, koja je pripadala vlasniku kao i plug i volovi koji vuku plug.

Vlasnik je imao samo jedno ozbiljno ulaganje u radnu snagu, onda kad ju je kupovao. Posle toga, robovi su radili do smrti uz skromnu ishranu i neophodnu odeću. Sumrak latifundija počeo sa upadima varvara, kojima su se robovi masovno pridruživali spasavajući život i slobodu. 

Ko su bili "šljivarski plemići"?

Mali zemljišni posed ponovo se pojavljuje u feudalizmu, i to kod sitnih feudalaca. Čak i u XVIII veku pominje se u Vojvodini i Slavoniji podrugljiv izraz "šljivarsko plemstvo", što znači porodice sa velikim i zvučnim titulama koje su od imovine imale voćnjak, obično šljivik, vinograd i nekoliko njiva. Veliki posedi nalazili su se u rukama vladara, moćnih plemića i crkve.

Bogata mađarska porodica Silađi, iz koje je poticala majka kralja Matije Korvina, imala je posede od južnog Banata do granica sa današnjom Ukrajinom i uspela je, što brakovima što nasleđivanjem, tako da ukrupni sve svoje posede, da su mogli da putuju po celoj državi, a da ni za jedan trenutak ne borave na zemlji koja nije njihova.

Kmetovi, koji su obrađivali zemlju, nisu je posedovali, što znači da nisu mogli da je prodaju niti da je napuste. Mogli su samo da rade i da sve što proizvedu predaju vlastelinu, zadržavajući za sebe samo koliko im vlastelin dopusti. U ovoj pojavi nesumnjivo leži uzrok što nijedan ozbiljan ustanak, revolucija ili neka druga važna društvena promena nije mogla da se odigra bez seljaštva, najbrojnije kategorije stanovništva Evrope sve do druge polovine dvadesetog veka. 

Mali posedi vlasnika porezima veoma opterećenih

Kapitalizam donosi velike zemljišne posede na kojima mogu da se primene nove agrotehničke mere i prve poljoprivredne mašine, a u senci velikog poseda uvek je postojao i mali posed slobodnih ali porezima veoma opterećenih vlasnika, koji su u društvenim previranjima često prodavali zemlju i na taj način povećavali posed bogatijih.

Po prvi put, radnici na poljoprivrednim imanjima rade za nadnicu, uglavnom veoma malu. Kasniji socijalizam takođe je nastojao da organizuje proizvodnju na što većim površinama, od ruskog modela sovhoza i kolhoza do OOURa (Organizacija udruženog rada) u nekadašnjoj SFRJ

Do danas, dilema je ostala: mali ili veliki posed?

Iako su mnoge porodice emotivno vezane za nekoliko hektara nasleđenih od dede, proizvodnja se više nego ikad lakše organizuje na velikim površinama. Ukrupnjavanje poseda u Srbiji događa se uglavnom na dva načina: ili imućan čovek (koji ne mora nužno da bude i poljoprivrednik) kupi svu zemlju u ataru sela, a stanovništvo radi kod njega, ili se vlasnici susednih poseda dogovore da velike poljoprivredne poslove preduzimaju zajedno, da podele troškove i ostvare veću dobit.

Ovakve formalne ili neformalne asocijacije poljoprivrednika postižu konkurentnost na varljivom tržištu hrane tako da je udruživanje razumljiv i očekivan metod.

Ne zaboravimo i ukrupnjivanje zakupom od privatnih lica ili države.

Recept postoji, samo treba da se prilagodi savremenim okolnostima. 


Tagovi

Ukrupnjivanje poseda Latifundije Robovi Sezonski radnici Kupovina zemlje Kmetovi Konkurentnost


Autorka

Gordana Perunović Fijat

Više [+]

Diplomirana pravnica, novinarka, autorka tri romana i pesnikinja u ilegali. Sarađivala je sa redakcijama glasila Republika, Helsinška povelja i sa većim brojem portala. Posebno interesovanje pokazuje za život žena na selu. Vodi rubriku "Kikindski nostalgični život" za "Kikindske".