Još su nekadašnji poljoprivrednici znali da cvekla ili njen sok, kad se uzimaju svakodnevno, naročito sok sa medom, donose zdravlje, svež dah, lep ten, dobro raspoloženje.
Cvekla (Beta vulgaris) je među onim povrćem koja su dugo zastupljena u ljudskoj ishrani. Koristili su je još antički Rimljani, na isti način kako se koristi u savremeno doba: svežu ili iz turšije. I danas ukrašava i obogaćuje mnoga jela, pre svega salate.
Poreklom sa Mediterana, odakle se širila po svetu, odavno je stekla slavu kao najzdravije povrće. Savremena nauka ovo verovanje u potpunosti potvrđuje. Potvrđena lekovitost cvekle potiče od betanina i betaina, sastojaka koji podstiču razmenu materija, regulišu krvni pritisak, C vitamina i vitamina iz B grupe, čak i izuzetno retkog u biljkama, vitamina B 12.
Deluje povoljno na kosti i zube, sadržajem cinka jača organizam protiv ateroskleroze, a gvožđem izuzetno povoljno deluje na krvnu sliku, organe za varenje i žuč. Antocijanin i betacijanin u cvekli daju joj lepu crvenu boju, ali isto tako deluju na obnavljanje krvi, pa čak u nekim slučajevima, ublažavaju i depresiju, kao kad bi se čovek najeo omiljenih slatkiša. Samo što je cvekla, razumljivo, zdravija.
Ovo povrće spada u hranu koja bi trebalo da se nalazi u ishrani svakog dana, bez izuzetka. Pa ipak, ne svrstava se ni u najcenjenije ni u najvoljenije namirnice. Baš kao neka princeza u blatnjavoj haljini, stigne u centar pažnje tek ponekad.
A da bi njen pun efekat na zdravlje i lepotu došao do izražaja, neophodno je da se dnevno jedu bar tri, četiri male cvekle, spremljene po želji. Još su nekadašnji poljoprivrednici znali da cvekla ili njen sok, kad se uzimaju svakodnevno, naročito sok sa medom, donose zdravlje, svež dah, lep ten, dobro raspoloženje.
Da li cvekla leči anemiju?
Znali su, takođe, da je ovo povrće blagotvorno za trudnice i malu decu. Priprema je jednostavna, a povoljan efekat veliki. Sadrži pektina kao jabuka, a za divno čudo sadrži i vrlo korisne ugljene hidrate i masnoće. U zemljama severne Evrope, gde ne uspeva mnogo vrsta povrća, cveklom se začinjavaju čorbe i variva koja na ovaj način dobijaju roze boju, od sasvim svetle do bordo nijansi. U većem delu Azije i Amerike služi za bezopasno i efektno bojenje sladoleda i drugih slatkiša.
Manje je poznato da i njeno lišće može da se koristi u ishrani, ljudska vrsta uglavnom jede plod.
O cvekli nema mnogo verovanja, jer shvatanje da je lekovita nije praznoverje nego čista istina. Donekle je poznato kako je jednom davno zahtevala od vila ili nekih drugih bića da joj dozvole sazrevanje u doba duboke jeseni, kako bi ljudi imali sveže povrće do proleća, ako se pravilno čuva.
Međutim, ima još jedan starinski način upotrebe ove biljke. U doba kad su među seoskim življem rumeni obrazi bili dokaz devojačkog zdravlja, devojke su koristile krpicu natopljenu cveklom da narumene obraze i usta. U ovome se ponekad preterivalo.
"Gle kakva je, k’o da je dve kriške cvekle nalepila na obraze!", komentarisale su udate žene ovu praksu, a Stevan Sremac i drugi pisci realisti ostavili zabeleženo. Danas više nema šminkanja cveklom, ona najbolje deluje na lepotu kad se redovno jede.
Tagovi
Autorka