U kasnom delu sezone, u nedostatku trutovskog legla, varou u pčelinjim društvima možemo pratiti prirodnim padom na podnici tokom 7 dana (nikako manje), pa ako je prosečan broj kod kontrolnih zajednica 3 - 4 (dnevno), treba bez odlaganja da pristupimo tretiranju svih društava nekim od sredstava za određeno godišnje doba.
Pčelarima dostupna literatura to nedovoljno ističe, pojedine internet stranice progrešno prepisuju, ali treba znati da pčelinja društva prve, druge ili treće generacije mogu da imaju različit procenat broja varoe, pa ukoliko kontrolišemo samo novooformljena pčelinja društva (u toj godini), podaci nas mogu itekako zavarati, u zavisnosti od toga kako je zajednica oformljena i kakav je tretman protiv varoe imala.
Varroa destructor je mali parazit koji živi na površini svog domaćina (pčele) i kome se opravdano ne raduje ni jedan pčelar. Prag tolerancije nakon kojeg pristupamo tretmanu suzbijanja varooze na pčelinjaku trebao bi da bude prepoznat i određen, te javno dostupan svim pčelarima unutar neke pojedine šire regije. Taj prag se određuje prema nivou varoe unutar određenog godišnjeg doba uz preporuku koja sredstva pčelar može da upotrebi radi suzbijanja te parazitske napasti u pčelinjaku.
U kasnom delu sezone, u nedostatku trutovskog legla, varou u pčelinjim društvima, možemo pratiti prirodnim padom na podnici tokom 7 dana (nikako manje), pa ako je prosečan broj kod kontrolnih zajednica 3 - 4 (dnevno), treba bez odlaganja pristupiti tretiranju svih društava nekim od sredstava za to određeno godišnje doba.
Prag tolerancije tokom jeseni ili zime morao bi kod svakog pčelara da bude daleko manji od praga tolerancije tokom sezone izmene legla jer je šteta nenadoknadiva, pa lako može doći do gubitka celog pčelinjeg društva.
Ako je to poznato i jasno, tada svaki pčelar, bez obzira na to da li je reč o profesionalcu ili hobi pčelaru, može da predvidi u koje doba godine i koje lečenje treba primeniti. Ovo pčelarima olakšava donošenje važnih odluka o pragu pristupanja tretmanu.
Ulaskom pčela u zimu, svakom pčelaru je cilj da društva na njegovom pčelinjaku budu bez ili sa vrlo malo varoe. Iako se broj potrebnih radova na pčelinjacima smanjuje završetkom sezone medenja, ponekad se broj varoe u pčelinjaku ne smanjuje željenom brzinom i u željenom procentu. Varoa kao i svaki parazit - štetočina, kako se pokazalo, ima veću otpornost i vitalnost u prezimljavanju od medonosne pčele. Ne samo da su joj gubici manji, nego se vrlo dobro prilagodila da tokom proleća poveća svoju populaciju, a sve na štetu društva u kojem je prezimila.
U slučajevima kada zimska pčela umire, prema nekim merenjima i do 70% varoe se vraća i prenosi na žive pčele. Kada to nije moguće, iz nekih razloga, varoa može da preživi hraneći se na mrtvoj pčeli zavisno od uslova i do pedesetak sati. Za to vreme iskoristiće svaku priliku da se preseli na neku pčelu u blizini.
Varoa se na zimskim pčelama smešta na trbušnom delu tela pčele između trećeg i četvrtog prstena. Tu je verovatno pronašla idealnu poziciju za pristupanje hranljivim materijama na srednjem delu probavnog trakta pčele. Pošto je varoa postala otporna na neke pesticide u trakama, koji se često koriste za kontrolu te grinje unutar pčelinjeg društva, neretko se događa da pčele u zimu ulaze sa velikim procentom varoe. Takve pčele najčešće ne dožive proleće, već ukoliko i prežive period zimske neaktivnosti, ne mogu da se razviju kao ostala društva.
Lapsit exillis, odnosno Sveti gral pčelarstva današnjice je gajenje pčela koje mogu da se koliko-toliko same bore sa varoom. Iako neki tvrde da je to u današnjim uslovima nemoguće, varoa -tolerantne populacije pčela postoje i mogu u određenim uslovima dobiti pčele koje su bez varoe.
Foto: University of Aberdeen
Tagovi
Autor