Zadnje aktivnosti

Poslednje aktivnosti korisnika mogu videti samo registrovani korisnici.

Online korisnici

Online korisnike Agrokluba mogu videti samo registrovani korisnici.
Za kompletne funkcionalnosti ovih servisa, prijavi se.

Promo

  • Čežnja za selom
  • 20.11.2022. 18:00

Moja priča: Bako, oni su prodali sve, kuće više nema...

Ko god se preselio iz sela u grad, zna kolika je tuga za rodnim krajem.

Foto: Depositphotos/Nadezhda1906
  • 986
  • 247
  • 0

Tuga za domom može biti ogromna. Posebno ona dečja, iskrena i posebno ako je novi dom i okruženje potpuno drugačije od onoga u kojem si odrastao. Zna to svako ko se preselio iz sela u grad, iz kuće koja je imala veliko dvorište u stan s balkonom. Sa slobode u kavez. Kada svu širinu koju je pružao pogled na polja i šume moraš suziti na komšijin balkon na zgradi preko puta. 

Nekada tu čežnju za selom ne može zameniti ni to ako živiš okružen prirodom, imaš kakvo takvo dvorište, baštu, voćku. 

Mnogi odlaze "trbuhom za hlebom", a mnogi jer misle kako će im u gradu biti bolje. 

Kako to izgleda u očima deteta odlično je opisao pesnik Risto Nestorović koji je i sam odrastao i živeo na selu iz kojega je otišao s 28 godina. Na svojoj internet stranici piše kako zapravo želi da postane čobanin koji će imati mali salaš negde u blizini svog rodnog Mošorina, u Srbiji. 

Ristina pesma "Moja priča" koja je nedavno objavljena na popularnoj Facebook stranici Čitaj knjigu brzo je prikupila više od 10 hiljada lajkova, 1.200 deljenja i više od 350 komentara u kojima mnogi izražavaju svoj osećaj sete i čežnje za napuštenim selom, bakom, dedovim njivama, starim, napuštenim Džekijem... 

Pročitajte ju i vi: 

Bako...
Oni su prodali sve,
Kuće više nema,
Nema je.
Prvo su prodali dedine njive,
Što od znoja ih je stvarao,
I posekli su ono stablo šljive,
Pod kojim je umoran odmarao.
Džeki je ostavljen negde na selu,
Da ulicom luta i repom maše,
Pitam se hrani li ga ko,
I jel kažu da je to kuče naše?
Ništa od nas tamo nije ostalo,
Sem njega.
Od svih para kupili su mali stan,
Tata je bio srećan,
A mama ponosna,
Mi idemo za grad.
Više nismo seljaci,
Rekao bi otac za ručkom,
U sobi koja nas je gušila,
Majka je neprestano zavijače pušila,
A soba imala 8 kvadrata,
Zvali su je dnevna.
Kažu ovde će nam biti bolje,
Uradili su to zbog brata i mene,
I nisam shvatao kako zbog dobrog,
Srce polako počinje da vene,
A gde je tu radost?
Gledao sam ljude kako šetaju obučene pse,
Ošišane, rasne, kao da se takmiče,
I bilo mi žao Džekija,
Ta moja protuva,
Tako mi nedostaje.
Kupićemo Bišona,
Rekla je majka u jedan čas,
A ja sam pitao gde će da spava - nemamo dvorište,
Ništa ne brini reče mi,
Spavaće kraj nas.
Zašto nismo onda poveli Džekija?
On nije za grad- rekli su.
A mi jesmo?
Bako...
Ovde ljudi stalno žure,
I ne govore dobar dan,
Važno je samo kako si obučen,
Koja kola voziš,
A ne kako si vaspitan.
Jel si me pogrešnom učila?
Sivilo me tako guši,
Dok prolazim kroz ulice od smoga,
Kako se život preko noći sruši,
Kad čovek beži od korena svoga.
Osećam se kao grana,
Koju je jak vetar oduvao,
Jer je stari iznemogli hrast,
Pod udarom vetra nije sačuvao.
Pričaju o perspektivi,
Budućnosti,
O tome šta je najbolje za nas,
Kao da ne pamte više,
Da nam selo beše spas.
Bežimo od sebe,
I gadim se toga,
Ako ima Boga nek’ urazumi svet,
Ne grade orlovi gnezdo gde im kažu,
već tamo gde su napravili svoj prvi let.
Bako, ja ću se vratiti!


Tagovi

Moja priča Risto Nestorović Čežnja za selom Tuga za selom Prodali zemlju Prodali kuću


Autorka

Maja Celing Celić

Više [+]

Hobi baštovanka s dugogodišnjim iskustvom u novinarstvu. Urednica je portala Agroklub.

Izdvojeni tekstovi

Izdvojen oglas

KLUB

Kačamak sa čvarcima na vranjanski način.