Ovo je poslednji deo trilogije tajlandskog reditelja Uruphonga Raksasade, nakon filmova "Priče sa severa" i "Agrarna utopija", u kojima istražuje svakodnevni život poljoprivrednih zajednica na severu Tajlanda.
Ribar baca svoju udicu u polje pirinča. Štap za pecanje savija se nad morem trave. To je prva scena filma "Pesme pirinča" ("The Songs Of Rice") koja postavlja ton za ostatak filma tajlandskog reditelja Uruphonga Raksasada.
Reč je o poslednjem delu rediteljeve trilogije, nakon filmova "Priče sa severa" ("Stories from the North") i "Agrarna utopija" ("Agrarian Utopia"), u kojima istražuje svakodnevni život poljoprivrednih zajednica na severu Tajlanda. A u centru svega - pirinač, najvažnija kultura te zemlje.
Pirinač nije samo osnovna prehrambena namirnica za većinu stanovništva, već i duboko ukorenjen deo tajlandske kulture, identiteta i ekonomije.
Tajland je jedan od najvećih svetskih izvoznika riže, a polja pirinča pokrivaju veliki deo ruralnog predela. Ova žitarica je prisutna u svakodnevnom jeziku, religiji, ali i u običajima, pesmama i festivalima.
Prema dostupnim podacima, zauzima skoro 50 odsto ukupnih obrađenih površina u Tajlandu, a uzgaja je više od 13 miliona domaćinstava - što predstavlja oko dve trećine svih poljoprivrednih gazdinstava u zemlji.
Prosečna godišnja potrošnja pirinčapo stanovniku prelazi 177 kilograma (2023.) Tajland se često naziva "Pirinčana činija Azije", simbolično potvrđeno dugom tradicijom gajenja u delti reke Čao Praja.
Ovoj zemlji pirinač ne služi samo kao hrana, već kao kulturni i duhovni simbol zajedništva i prosperiteta.
Poznata je kao nacionalna kultura i temeljna vrednost - prisutna u obredima, festivalima i svakodnevnom životu. Kao simbol života, obilja i duhovne povezanosti sa prirodom, pirinač ima gotovo sakralno značenje u tajlandskom društvu.
Film "Pesme prinča“ je zapravo (polu)apstraktni dokumentarni film koji ne sledi klasičnu narativnu strukturu s jasno definisanim likovima i radnjom.
Kroz mnoštvo pažljivo komponovanih kadrova prikazuje se ciklus pirinča, od njene sadnje, preko rasta, do berbe i konačne potrošnje. Kamera zadržava pažnju na detaljima. Na vodi koja zaliva polja, na zrncima pirinča u različitim fazama, na rukama farmera koje neguju usev.
Od njive do stola: kulinarsko putovanje kroz kanadsku poljoprivredu
Uz to, film prati i različite rituale i tradicionalne festivale koji su povezani sa uzgojem i zahvalnosti za pirinač kao osnovnu prehrambenu namirnicu.
Međutim, sve te melodije i pjsme u ovom filmu, dokumentuju tradicionalnu praksu u kojoj tajlandski farmeri pevaju svojoj voljenoj kulturi.
Međutim, upravo zbog te svoje apstraktne i minimalističke forme, "Pesme pirinča" nije film za svakoga. Film zahteva strpljenje, jer puno stvari nije objašnjeno. Nego samo gledamo slike koje se odvijaju pred našim očima.
Nedostatak naracije i klasičnog pripovedanja mogli bi vas odbiti nakon desetak minuta, ali ako izdržite do kraja, rezultat je poezija slike, zvuka i pokreta. Dosadna, ali istovremeno i predivna.
Film je osvojio FIPRESCI nagradu na Međunarodnom filmskom festivalu u Roterdamu 2014. godine. Kritičari su pisali pohvale, gledaoci zamerke, jer ponavljam, nema radnje, nema sagovornika, samo meditacija o jednom narodu, njegovoj glavnoj poljoprivrednoj kulturi i svakodnevnom životu koji je vezan za pirinač.
Tagovi
Autor