Za nekoliko nedelja, veliki broj ljudi u Srbiji krenuće u potragu za rasadom povrća. Bar polovina njih profesionalno se bavi uzgojem, a druga polovina, rekreativno - da ima za svoje potrebe. Kako se gaji rasad, da li je isplativo, koliko traje sezona, a koliko je potrebno novca da se uloži? I da li je fer plej presudan faktor?
U opštini Knić od skoro 27.000 hektara obradivih površina, čak 17.000 hektara je pod povrćem. To je bio dovoljan podatak da se na desetine porodica iz gružanskog kraja odluče za proizvodnju rasada paradajza, paprike, krastavca, koje prodaju ne samo u komšiluku već širom Srbije. Na početku se svi slažu da je sezona kratka, ali isplativa i da ostatak godine moraju još nečim da se bave.
Miloljub Milojević iz sela Oplanić kod Knića, već deset godina proizvodi rasad na pet ari pod plastenicima. Sezona počinje oko 20. januara, kada prva semena seje u komori, potom ih pikira, prebacuje u plastenike i brine o njima dok ne počne prodaja. I tako sve do 10. juna kada se plasman završava.
Iskustvo je pokazalo da sam tehnološki proces i nije tako jednostavan kako možda deluje. "Isplativo jeste, ne mogu drugačije da kažem. Da nije, ne bih ni radio. Negativna strana ovog posla je, za nas male poljoprivrednike u Srbiji, veliko početno ulaganje. Za ovu površinu svakog januara mi treba 5.000 evra za repromaterijal. Semena su skupa. Samo za supstrat sam dao oko 80.000 dinara. Moram da obezbedim oko 50 kubika drva, a svaki metar je 35 evra", kaže Miloljub.
U ovu računicu Milojević nije uračunao svakodnevni, a ponekad i danonoćni rad svoje tročlane porodice. Rasad traži negu, kaže on, a ako su zima ili proleće izuzetno nepovoljni, potrebno je dodatno brinuti o temperaturi u plastenicima i to je jedan od većih rizika.
Kad su mrazevi, dežura se po čitavu noć. "Ja koristim furunu na drva da bih održavao temperaturu u plastenicima, koja ne sme da padne ispod 15 stepeni. Druga muka je što je sejanje i pikiranje osetljiv posao. Svake sezone bar 100.000 semenki, manjih od četvrtine nokta stavimo u zemlju. Nežne, mlade biljke prebacujemo u čaše, pikiramo ih i prebacujemo u plastenike. Sve to iziskuje strpljenje i pažnju. Treba znati i zalivati, da ne bude ni premalo, ni previše vode", dodaje Milojević.
Ova porodica prodaje rasad u Kraljevu, Raški, Studenici, Topoli. Mušterije ih svake godine traže na pijacama jer su provereni proizvođači. Šta to u stvari znači?
Za svaku biljku koja se proda, seme je kupljeno i za to može da se garantuje. "Morate da stanete iza onoga što prodajete. Možete kupca da prevarite jedne godine, ali se on sledeće više nećete vraćati kod nas. Dakle, ako kažete da je u pitanju kvalitetno seme, da je to paradajz jabučar, a prodate mu falš robu, onda varate i na duge staze tu nema opstanka", kaže Miloljub.
A kupaca ima. Svako hoće da proizvede za sebe i zbog toga računica ovog proizvođača nije u minusu, ali priznaje da je za ta četiri meseca potrebno računati na veliku obavezu, rad i rizik.
U odvojenom domaćinstvu i njegov sin sa porodicom gaji rasad. U sezoni proizvedu oko 200.000 u čaši, kontejnerima ili gajbama rasada povrća, dinja i lubenica. Miloljubova snaha Svetlana kaže da najviše posla ima oko pikiranja i punjenja čaša. A kada se u junu završi ova sezona i sami gaje povrće, a najviše krompir i kupus na oko četiri hektara.
Cena rasada po struku je taman tolika da kada proizvođači odbiju uložen novac i rad, ne budu nezadovoljni. Paradajz u čaši prodaju po 50 dinara, papriku 20. Iz kontejnera cena sadnice je 15, a iz gajbi po 10 dinara. Rasad krastavca je 50 dinara po komadu. Ostane toliko da može da se živi, kažu proizvođači.
Foto prilog
Tagovi
Autorka