Proizvodnja hmelja: Zašto se "duša piva" sve manje gaji u Srbiji?

Hmelj je biljka koja je nekada bila utkana u svakodnevni život vojvođanskih Slovaka, pre svega bačkih. Od osnivanja Bačkog Petrovca njegova proizvodnja je bila jedna od glavnih industrija na tom području. 

Najviše se proizvodio između dva svetska rata, kao i posle drugog, a osamdesetih godina ta je proizvodnja ojačana razvojem mehanizacije i automatizacije procesa. Gajio se na više stotina hektara, a danas je ta proizvodnja desetkovana. 

"Ove godine smo posadili hmelj na oko 10 hektara. Nekada je ova biljka bila daleko zastupljenija u setvenoj strukturi na našim površinama", kaže nam Karol Maljah iz firme D.o.o Petrovec koja se između ostaloga bavi gajenjem ove kulture. 

"Sve je propalo kada je počela privatizacija domaćih velikih pivara. Naši proizvođači su svoju sirovinu za proizvodnju piva prodavali domaćim fabrikama i to je bila dobitna kombinacija za obe strane. Kada su naše pivare prodate strancima, oni su hmelj za proizvodnju svog piva uzimali iz matičnih država, a ne od naših proizvođača", pojašnjava Maljah napominjući da su tako ostale tone i tone domaćeg hmelja da "trunu po tavanima seoskih gazdinstava". 

Tri autohtone sorte

Ova firma gaji sedam sorti hmelja - tri domaće, autohtone i četiri američke. Domaće nose naziv "bačka", "aroma" i "robusta", a američke su "činuk", "kasket", "centenijel" i "CTZ" te su najzastupljenije kada je u pitanju proizvodnja domaćeg "kraft" piva. 

Kada je reč o autohtonim, one su nastale na Institutu za ratarstvo i povrtarstvo i imaju sertifikat geografskog porekla. Da li ste znali da je sorta bačka stara preko 200 godina i ne može da se kupi nigde u svetu osim u Bačkom Petrovcu?

"Činuk i CTZ pivu daju gorčinu, kasket i centenijel prepoznatljivu aromu. Mada, naši mali proizvođači se igraju i eksperimentišu, kombinujući sorte što je rezultiralo velikom ponudom različitih vrsta kraft piva na domaćem tržištu", objašnjava naš sagovornik dodajući da izuzetno mali procenat roda odlazi malim proizvođačima, a da i preko 98 odsto ide u izvoz i to mahom u samo jednu od najvećih pivskih kompanija.

Pivarima je izuzetno važan procenat takozvanih α-kiselina koje pivu daju gorčinu.

Pored upotrebe u prehrambenoj industriji, hmelj je poznat i po svojim lekovitim svojstvima, a njegove aktivne komponente primenjuju se i u proizvodnji sapuna i šampona, kao i ostalih kozmetičkih preparata.

"Iako najveći deo prodamo pomenutoj multikompaniji jer smo potpisali ugovor na 10 godina i takvi dugoročni ugovori su nam prioritet, jedan deo prinosa je otišao u Poljsku i to proizvođačima hemijske industrije", nastavlja Petrovčanin dodajući da otkupna cena izuzetno varira na tržištu i kreće se od pet do čak 25 evra po kilogramu, a najviše zavisi od ponude i potražnje, kao i od procenta pomenute α-kiseline u svom sastavu.

Najteži deo - skidanje puzavice

"Duša piva" se bere oko 1. septembra, u zavisnosti od sorte. Najteži posao je skidanje puzavice sa hmeljnice koja doseže visinu i preko šest metara. Tako obrane lijane se stavljaju u prikolicu koja ide za beračima i odvoze se u magacin gde je postavljen specijalni mehanihzam na kom radnici skidaju zrele "šišarkice" hmelja, slično pokretnoj traci u fabrici.

"Što se tiče prinosa, opet sve zavisi od sorte. One nešto slabije daju dve tone po hektaru, dok one malo jače daju i tri do 3,5 t/ha", kaže Maljah informišući naše čitaoce da je prvi najvažniji posao u hmeljnici zapravo vezivanje biljke za uže koje će da pomogne da dosegne pomenutu visinu.

Takođe, što se održavanja tiče, važno je obaviti sve agrotehničke mere - od zaštite, suzbijanja korova, prihrane do navodnjavanja. U ovoj firmi koriste sistem "kap po kap" koji im se pokazao dobrim.