Ušteda danas, šteta sutra: Paljenjem strništa spaljujemo i budući prinos

I pored brojnih upozorenja, paljenje strništa nakon žetve i dalje je prisutno na njivama – kao brz, ali štetan način uklanjanja žetvenih ostataka. Ova praksa, iako rasprostranjena tokom sezonskih radova, ima ozbiljne posledice po zemljište, okolinu i samu poljoprivrednu proizvodnju.

Razlozi zbog kojih proizvođači i dalje pribegavaju paljenju često su praktične prirode, ali gledano iz ugla agronoma - ova metoda ne donosi nikakvu korist. Naprotiv, dugoročno šteti svakom segmentu proizvodnje.

"Paljenje strništa ima niz negativnih posledica koje dovode do dugotrajnog uništavanja zemljišta, naročito ako poljoprivredni proizvođači ovu praksu primenjuju duži niz godina", podseća Iskra Arapović, viši stručnjak za žitarice i povrtarstvo u PSSRS, navodeći kako se narušava struktura zemljišta, vodno – vazdušni i toplotni režim te kvalitet zemljišta čime ono postaje manje pogodno ili skoro potpuno neupotrebljivo za proizvodnju hrane.

Uništava sve organizme

Primena ove prakse, naročito duži niz godina, dovodi do smanjenja infiltracije vode u dublje slojeve zemljišta i do 40 odsto. Sadržaj humusa se smanjuje i do 30 odsto.

"Inače, poražavajući je podatak da se i bez paljenja strništa sadržaj humusa u našim zemljištima smanjuje, a poznato je koliko je samo obrazovanje humusnog sloja dugotrajan proces", dodaje savetodavac.

Za obrazovanje 1 cm humusnog sloja potreban je period od 100 i više godina.

Paljenjem se unišava mikro i makrofauna zemljišta u sloju do 5 cm dubine. Temperatura koja se stvara na površini zemljišta iznosi oko 300 do 400 °C, dok na 5 cm dubine ta temperatura iznosi 100°C što uništava sve organizme na toj dubini.

"Ako se ima u vidu da mikroorganizmi obavljaju proces mineralizacije organske materije i da učestvuju u prevođenju esencijalnih hranljivih elemenata poput N, P, K, S u lakopristupačne oblike za biljke, onda je razumljivo koliki značaj mikroorganizmi imaju za plodnost zemljišta. Upravo brojnost i aktivnost mikroorganizama karakterišu plodnost zemljišta", ističe Arapovićeva, dodajući da bilo kakav oblik degradacije zemljišta dovodi do promena u brojnosti, sastavu i aktivnosti mikroorganizama, a samim tim do promene u plodnosti.

Preciznije rečeno, smanjuje se plodnost i produktivnost poljoprivrednog zemljišta, a samim tim i prinosi gajenih biljaka. Ako se primenjuje duži niz godina, zbog smanjenog sadržaja hranljivih elemenata za biljke, usporen je rast i razvoj biljaka, otežan je razvoj korenovog sistema usled zbijenosti, odnosno narušene strukture zemljišta.

"Može doći do truljenja korena i gušenja biljaka, ako dolazi do zabarivanja, što je posledica slabe infiltracije vode u dublje slojeve zemljišta. Dakle, paljenjem strništa se narušava plodonosni sloj zemljišta neophodan za ostvarivanje prinosa", pojašnjava Arapovićeva.

Alternativa je zaoravanje

S obzirom na to da je reč o žetvenim ostacima i da se radi o suvljoj vegetaciji, a činjenica je da se susrećemo s izuzetno visokim temperaturama u ovom periodu, upozorava da paljenje strništa od naizgled bezazlenog problema može prerasti u ozbiljan sigurnosni problem po živote ljudi, njihovu imovinu, šumske ekosisteme, divljač.

MUP: "Zabranjeno spaljivanje biljnih ostataka i strnih useva, kazne do milion dinara"

Poseban problem predstavlja i aerozagađenje jer je dim koji se stvara paljenjem žetvenih ostataka izvor ugljen – dioksida (CO₂), azotnih oksida, sumpor dioksida (SO₂), amonijaka, metana, isparljivih organskih jedinjenja, a to su sve gasovi sa efektom staklene bašte.

Alternativa paljenju strništa jeste zaoravanje žetvenih ostataka ili prašenje strništa, što je redovna agrotehnička mera koja podrazumeva unošenje žetvenih ostataka u plići sloj zemljišta, a samim tim i organske materije. Ovo je naročito značajno za poljoprivredne proizvođače koji nemaju mogućnost primene stajskog đubriva ili primene zelenišnog đubrenja.

"Zaoravanjem se žetveni ostaci uključuju u proces kruženja organske materije stimulišući mikrobiološku aktivnost čime se poboljšava struktura i vodno - vazdušni režim zemljišta", kaže Arapovićeva, pojašnjavajući da se ovom merom vraća deo organske materije u zemljište, čuva vlaga, zaoravaju korovi ili provocira nicanje drugih korova koji će s osnovnom obradom biti uneseni u zemljište. Naravno i zaoravanje žetvenih ostataka zavisi od trenutnih vremenskih prilika.

Ušteda na jednoj strani povlači troškove na drugoj

Razlozi zbog čega se pojedini poljoprivredni proizvođači odlučuju za primenu prakse paljenja strništa su višestruki. Kod jednog broja poljoprivrednih proizvođača primena ovakve prakse predstavlja olakšavajuću okolnost, najjeftiniji i najbrži način uklanjanja žetvenih ostataka i pripreme zemljišta za setvu narednog useva.

"Ovi poljoprivredni proizvođači obično raspolažu lošijom mehanizacijom što povlači dodatne troškove pripreme zemljišta, tako da im ova praksa dođe kao najbolje rešenje i pored toga što su svesni njenih negativnih posledica", navodi stručnjakinja, istakavši da takođe, jedan deo poljoprivrednih proizvođača ne raspolaže informacijama. Oni paljenje strništa vide kao način suzbijanja korova, bolesti i štetočina, a pepeo kao izvor vrednih hranljivih materija za biljke.

S obzirom na to da paljenje strništa smanjuje sadržaj hranljivih materija u zemljištu to dodatno povlači primenu većih količina mineralnih đubriva u toku vegetacije da bi biljke bile adekvatno ishranjene, tako da ušteda na jednoj strani povlači troškove na drugoj.

"Preporuka za poljoprivredne proizvođače je da treba imati u vidu da je zemljište neobnovljiv prirodni resurs. Kvalitet i prinos gajenih biljaka direktno zavise od kvaliteta i zdravlja zemljišta. Ono što sad primenjujemo na neadekvatan način i da bismo prošli jeftinije, zasigurno će u dogledno vreme doći na naplatu", zaključuje ona.

Osim toga, neophodne su stalne edukacije poljoprivrednih proizvođača kako o negativnim efektima paljenja strništa i prekomerne eksploatacije zemljišta, tako i edukacije o održivom upravljanju zemljištem i očuvanju zemljišnih resursa.