Žuto zlato, kako su nazivali duvan, othranilo je mnoge generacije. Mnogi još o tome mogu posvedočiti, a budući naraštaji o tome će učiti iz muzeja.
Počeci proizvodnje duvana u Bosni i Hercegovini sežu do početka 17. veka. Fabrike cigareta nekada su bile u Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Travniku i Ljubuškom. Sve su ugašene, a duvan se još uvek proizvodi, ali u dosta manjem obimu.
Na naše prostore stigao je preko Osmanlija i tada se mogao slobodno uzgajati. Dolaskom Austrougarske monarhije stanje se radikalno promenilo. Zakonom o monopolu pod nadzor države stavljena je kompletna proizvodnja. Ali, seljaci su se snalazili. Od toga su živeli i školovali decu.
Prva otkupna duvanska stanica u BiH napravljena je 1880. godine i to u Ljubuškom. O toj istoriji danas svedoče brojni antikviteti i fotografije u Muzeju duvana "Tabak", otvorenom lani u ovom gradu. Smešteni su u nekadašnjoj fabrici cigareta, a u sklopu ovog jedinog muzeja duvana u regionu, u prostoru gde je bila radnička menza danas je restoran.
"U startu je odlučeno da će se zvati Tabak, što je u prevodu sa nemačkog duvan. Ovaj termin se, to imamo i dokumentovano, koristio pri evidenciji generalnog otkupa duvana BiH, a tek 1919. prelazi na naš jezik", kaže vlasnik Muzeja duhana i restorana "Tabak" Benjamin Tomić.
Žuto zlato, kako su nazivali duvan, othranilo je mnoge generacije. Njihov potomak je i akademski umetnik i dizajner Robert Alilović, koji je i razvio ideju o muzeju. Priseća se da je u mladalačkim danima iz noćnog provoda pravo odlazio u polja, jer se posao obavljao od ranog jutra.
"Kada sam imao 17-18 godina voleo sam ići u disko, a roditelji su voleli da me vide u duvanu. Onda morao sam naći kompromis, pa bih ja direktno iz disko kluba išao da berem duvan", priseća se Alilović i dodaje kako je emocija bila glavna vodilja da se osnuje muzej.
U čast svim hercegovačkim dedovima, ovaj dvojac je prikupio brojne antikvitete, dokumente i fotografije koji svedoče o nekadašnjoj proizvodnji u Ljubuškom, ali i drugim delovima BiH, pa čak i sveta. Priča o duvanu je preširoka da bi se svela na ovaj mali zapadnohercegovački kraj, pričaju nam.
Prisećaju se, kako su im prenosili roditelji, da je nizanje duvana svima bio mrzak posao. Nije bio težak, ali jeste dosadan, pa su ga najčešće radile žene i deca, dok su domaćini brinuli o drugim poslovima.
"Još uvek prikupljamo antikvitete, kupujemo sve što se pojavi na tržištu, bilo je prilično teško i mukotrpno doći do njih, a bilo je čak i situacija gde ljudi ne žele da prodaju, bez obzira na svotu koja se ponudi", kaže Tomić.
Posebno je teško doći do onih lokalnih, hercegovačkih proizvoda, poput drvene kuke za duvan, za koju kažu da je obična grana na kojoj je sa dve strane konac, pa u muzeju trenutno smatraju da je to najvredniji eksponat.
Proizvodnja duvana za svoje potrebe danas je vrlo niska i o njoj uzgajivači nerado govore. Neki ga prodaju na crnom tržištu, ali to nije ništa novo. Švercalo se i u ono doba.
"Šverc je postojao i pre 100 godina. Mi smo čak u muzeju predstavili jedan deo gde su Hercegovci, da bi opstali, živeli, morali da prelaze preko naših planina Vranja, Čvrsnice, Prenja, Veleža da bi prešli u Bosnu i preneli duvan, ne da bi zaradili neke velike novce, nego samo da bi s tim novcem osigurali sredstva da bi mogli prehraniti svoju porodicu, prepričava Alilović crnu stranu duvanske istorije.
Ali, ona je mnogim seljacima osigurala izvore za život. Za Hercegovce će mogu reći da su probisveti, ljudi koji od ničeg stvaraju nešto. Svakako se ne može osporiti da su veliki radnici.
Kompletnu posetu ekipe Agrokluba Ljubuškom, možete pogledati i u videu:
Povezana biljna vrsta
Tagovi
Autorka