Potrošnja oba osnovna proizvoda; meso od ovaca i mleko od koza, u Srbiji je veoma niska i da realno ima velike šanse ne samo da se poveća već i da se - udvostruči.
U pogledu ovčarstva i kozarstva u Srbiji ističu se dve sigurne istine. Prva je da ova važna grana stočarstva ima sigurne i mnogo veće uslove za veći obim i rezultate, nego što se oni realno postižu. Druga istina bi bila da se od najviših državnih (pa i stručnih!) organa redovno navode povoljnih uslovi za ovčarstvo-kozarstvo ali da se oni i dalje - ne iskorišćavaju.
Treba u nastavku takođe da se istakne da je potrošnja oba osnovna proizvoda; meso od ovaca i mleko od koza, u Srbiji veoma niska i da realno ima velike šanse ne samo da se poveća već i da se - udvostruči. Na ovo se nastavlja i slična mogućnost izvoza kao veoma realna.
Gajenje ovaca-koza u svetu pripada skoro isključivo Aziji i Africi. Da li, pre svega, radi toga što se ovce-koze lakše nabavljaju za priplod i sigurnije gaje u skromnijih uslovima od strane siromašnijih domaćinstava? Takva pretpostavka se potvrđuje i u Evropi. Ovce-koze se u Evropi gaje u skromnom broju i to skoro isključivo u južnim državama kontinenta - vodeće su Portugalija-Španija, Italija-Grčka. Po tome, po svom geografskom položaju, po prirodnim uslovima i realnom sigurnoj potražnji, Srbija bi mogla da se jače približi navedenim državama.
O opštim prirodnim uslovima za gajenje ovaca-koza u našoj zemlji ne treba mnogo tumačenja. Osnovu čine velike površine u vidu livada-pašnjaka ne samo za mnogo veli broj već i za mnogo veće (is)korišćenje u odnosu na postojeće. To se odnosi i najvećoj meri na Centralnu Srbiji, pre svega njene južne i jugoistočne krajeve. Na to se u sličnoj meri nadovezuje potreba za najmanja domaćinstva i njihovu veću potrebu da obezbeđuju sebi značajan deo svakodnevne hrane i bar minimalni deo dohotka. Oba ova razloga deluju veoma logično kao i pitanje zašto se to ne koristi?
Kod ovakve opšte procene uvek se polazi od države i toga šta ona čini ili šta bi trebalo da čini. Iz veoma složenog odgovora izdvajaju se uvek dve osnovne činjenice: šta bi država mogla i trebalo da čini i šta je to što ona zaista čini iako efekti nisu ni približno onakvi kakvi se i očekuju.
Najvažnija postavka u pogledu obaveza države bi bila da se ovčarstvo-kozarstvo proglasi za višestruko značajnu granu. Sve dalje odluke u ulaganja države bi na tome dalje počivala. Osnovu toga pravi se program razvoja da prognozom, i ciljem, da se rezultat ostvari za neki broj godina. Taj broj je i u ovom slučaju najmanje 10 ili čak dvostruko veći. Već tome država dolazi u poteškoće i neku vrstu kolizije. Za to je potrebna odluka najvišeg organa države koja podrazumeva i stvaranje i održavanje uslova za realizaciju postavljenog cilja tek posle velikog broja godina.
Posle usvajanja dugoročnog programa sve mere se usmeravaju da se postavljeni rezultati zaista ostvare. Pored obezbeđenja i usmeravanja dovoljnih sredstava podjednako važna mera školovanje stručnjaka - i odgajivača-specijalista. Obe te grupe moraju da budu specijalisti sa redovnim stalnim dopunjavanjem saznanja preko iskustava od onih na koje se ugledaju. Pored najvećeg broja odgajivača ovaca-koza to podrazumeva uključivanje svih nivoa postojećeg stručnog školovanja. Sa visokim stručnim obrazovanjem i još većom upornošću moglo bi se realno očekivati sa Srbije u predviđenom periodu zaista potpuno realno poveća najvažnije rezultate ne samo po obimu već i po sve većoj konkurentnosti.
Pored države kao osnovnog faktora podjednako treba očekivati angažovanost svih aktera u postojećim uslovima ovčarstva-kozarstva. Bez obzira na veliki pad broja ovaca-koza i nedopustivo nizak obim osnovnih proizvoda i dalje važi kao zemlja u kojoj je moguće postići mnogo više i od koje se očekuje ta se to i realno ostvaruje. Naša zemlja i pored svega ima određen broj onih domaćinstava koja već sada postižu rezultate koji su uporedivi sa onim koji se već postižu u uglednim državama-odgajivačima ovaca-koza. Broj takvih domaćinstava je relativno mali, a rezultati pre svega ugledni u upoređenju sa onim koji se u kod nas postižu u celini. Ta domaćinstva se specijalizuju po pravilu za gajenje ovaca radi proizvodnje pre svega mesa i kod gajenja koza za proizvodnju mleka.
To su uobičajena usmerenja i kod najvećoj odgajivača ovaca-koza u Evropi. Pored oba najvažnija proizvoda, nisu za potcenjivanje za svakog odgajivača i svako domaćinstvo i oni kao sporedni pre svega vuna i koža, ali i vrednost stajnjaka za održavanje vrednosti kvaliteta zemljišta. Značaj stručne savetodavne službe u oblasti ovčarstvo-kozarstvo je čak maje shvaćena i cenjena nego što se to podrazumeva i pre svega nego što je to izraženo u onim državama Evrope na koje se Srbiji ugleda.
Stručnu savetodavnu službu moraju da čine ne samo oni koji se stručno školuju već mnogo više oni koji se zaista lično opredeljuju ovca ili kozama. U tom pogledu treba jako razlikovati upravo "ovčare" od "kozara". Velike razlike između njih znače detaljnije upoznavanje upravo tih razlika. Samo tako moguća su pomeranja u bržoj i svestranijoj primeni u praksi svih postupaka - počev od selekcije i ishrane po kategorijama do uslova nege i držanja.
Veoma značajni neformalni savetnici mogu i treba da budu i svi oni odgajivači koji su se već istakli kao vodeći odgajivači. To se odnosi pre svega za one koji gaje ovce sa proizvodnjom mesa kao prevashodnim ciljem ili za one koji kod gajenja ovaca već imaju priznanja u pogledu proizvodnje sira. To se navodi na udruživanja kao obavezni cilj ne samo za sve bliži upoznavanja već i za razmenu iskustava. Kao neka vrsta obaveze značilo bi i postojanje savremene prerade ne samo osnovnih proizvoda već i plasman svih proizvoda upravo preko udruženosti.
Kao opšti zaključak treba ponovo istaknuti obe osnovne delatnosti:
Zbog značajnih razlika, bez obzira za zbirno izražavanje pojma ovčarstvo-kozarstvo, za bilo kakvo detaljnije sagledavanje ove dve vrste domaćih životinja treba pre svega odvojeno stručno razmatrati.
Tagovi
Autor