Potočarka, srcolisna češnjača i mišjakinja samonikle su biljke koje neki samo smatraju dosadnim korovom, a zapravo su izuzetno ukusne i zdrave.
Zimi, kada su nam minerali i vitamini najpotrebniji za održavanje imuniteta, raste nekoliko samoniklih biljaka koje nam upravo njih u izobilju pružaju. Oštrodlaka potočarka, češnjevka i mišjakinja samonikle su biljke koje neki samo smatraju dosadnim korovom, a zapravo su izuzetno ukusne i zdrave.
Lako su dostupne jer upravo u ovo doba godine rastu svuda oko nas. Bilo u baštama, na poljima ili u šumi, lako ćete ih pronaći kako bi nabrali svoju zdravu "divlju salatu“.
Potočarka (Cardamine hirsuta/ Nasturtium officinale) gotovo je neprimetna biljka koja često raste na livadama i uz ivice puteva, na relativno vlažnim zemljištima bogatim azotom. Listovi su složeni, perasti i skupljeni u rozetu. Ime je dobila po tome što su na listovima vidljive sitne dlačice. U proleće se javljaju sitni beli cvetovi.
Sadrži vitamin C, antioksidanse (koji blokiraju slobodne radikale i štite ćelije od starenja), karoten, kalcijum i magnezijum. Listovi mogu da se kuvaju, ali upravo zbog bogatstva termolabilnim vitaminom C, najbolje ih je jesti sirove.
Ova biljka oduševljava svojim pikantnim ukusom koji podseća na senf. Zato se koristi i kao začin, u sendvičima, varivima i salatama.
Srcolisna češnjača (Alliaria petiolata) naziv je dobila po svom intenzivnom ukusu belog luka (češnjak). Kao i potočarka, pripada porodici kupusnjača (Brassicaceae), karakteristične po tome što sadrže glukozinolate. To su jedinjenja sa sumporom koji imaju antifungalno, antibakterijsko, antioksidativno i antikancerogeno delovanje. Uz to, češnjevka obiluje vitaminima A i C, karotenom, mineralima i eteričnim uljima.
U narodnoj medicini koristila se za tretiranje astme, gihta i probavnih smetnji i protiv glista. Zahvaljujući svom aromatičnom ukusu, odličan je dodatak salatama, čorbama, sosovima i začinskom puteru. Beli cvet i listovi mogu poslužiti kao jestiva dekoracija na jelima.
Češnjača je još jedan pokazatelj azota u zemljištu.
Mišjakinja (Stellaria media) vrlo je raširen korov koji tokom cele godine raste na zemljištima bogatim azotom i tamo stvara zeleni tepih. Oko vrha stabljike i listova, vidljive su sitne dlačice. Cvetovi su maleni i bele boje, sastavljeni od 10 latica smeštenih u parovima.
Kao što njen engleski naziv, "chickweed", sugeriše, predstavlja važan izvor hrane za ptice. Ali ova biljka nije korisna samo pticama: izrazito je bogata vitaminima A i C, gvožđem, kalijumom, kalcijumom, cinkom, bakrom, karotenom, flavonoidima i saponinima. Time je idealna za suzbijanje umora i anemije koji se često javljaju pred kraj zime. Jestiva je i sirova i kuvana, pa se može dodavati u razna jela, salate, pesto, začinski puter i sokove.
Može da se i suši za čaj jer ima nekoliko lekovitih svojstava. Tako mišjakinja u narodnoj medicini važi kao biljka za lečenje reume, problema s plućima, upala bešike i bubrega i oka. Pomaže pri iskašljavanju, podstiče varenje i deluje protivupalno. Time predstavlja idealnu biljku za povratak energije i jačanje organizma tokom zime.
Tagovi
Autorka