Pavle Kovačev iz Bođana kod Bača ističe kako bavljenje proizvodnjom ovog ploda u današnje vreme više nije ni blizu tako profitabilno kao nekad, a nije ni lako zbog nedostatka radne snage.
Na oko kilometar i po od centra Bođana kod Bača, u takozvanom bođanskom ataru, na površini od dva hektara nalazi se oko 1.000 sadnica leske, koje je porodica Kovačev počela da gaji pre 15 godina, prenosi Hrvatska riječ.
"To je u to vreme još bilo u povoju, na ovim terenima niko nije imao zasad leske, osim jednog čoveka u Vajskoj, koji je posadio jedan hektar. Otišli smo kod njega, videli to, svidelo nam se pa smo i mi počeli, informišući se dodatno i putem literature", priseća se Pavle Kovačev početka priče s leskom.
Za dobar rod najvažnija je, kaže Kovačev, priprema zemljišta, a što se tiče same zemlje, leska nije zahtevna.
"Ovde je gornji oranični sloj gajnjača (28-30 cm), a ispod je pesak, što leski savršeno odgovara. Što se tiče gustine sadnje, Ministarstvo zahteva razmak od pet metara između redova i četiri između sadnica, ali ova naša vojvođanska zemlja je plodnija i ona može da podnese i manji razmak. Uz lesku su razvučena creva i navodnjavamo ga sistemom 'kap po kap'", kaže sagovornik i dodaje da su prvo zbog nedostatka novca imali trake, ali budući da su ih detlići bušili, preko Ministarstva su uzeli tvrda creva, a nabavili su i novu pumpu za koju su ostvarili povrćaj.
Na prvi prinos lešnika se, za razliku od velikog broja voćki, čeka četiri-pet godina, ali kad počne da rađa, iz godine u godinu je sve veći.
"Već u četvrtoj godini je bilo nešto roda, a u petoj, na hektaru i 30 ari rodilo je oko 150 kg u ljusci. Znači, bilo ga je oko 30-40 kg očišćenog, taman za mobu koja je bila u sadnji i za prijatelje. Sledeće godine rod je povećan na 150 kg, pa 600-700 kg samog ploda. Svake godine nam rađa. Pretprošle, 2019. bilo je 1.200 kg jezgra, a ove godine će biti oko tri tone."
Vek trajanja sadnica ovog orašastog ploda je oko 50-60 godina pa kako treba saditi makar dve vrste, jer se međusobno oprašuje.
Sorte Kovačeve leske, koji je inače poreklom iz Italije, pre svega su rimski, halski džin, tonda đentile i tonda đentile romana. I njega, kao i sve ostale biljke, napadaju razne bolesti, pa stoga zahteva zaštitu.
"U jesen i u proleće ide plavo prskanje, onda nešto protiv monilije, obavezno dva puta protiv surlaša, jer surlaš zna da napravi velike štete (u Francuskoj šteta zna biti i na 60 odsto od njega). Nismo do sada imali veliki gubitak, ali će doći vremenom, sad kad se proširuju zasadi. Pet-šest godina nije bilo vidljivo da se buši od ovog insekta, ali sad se evo pojavljuje", kaže bođanski voćar.
Što se tiče pomoći države, osim za creva za navodnjavanje iskoristili su je i za skupljačicu koju su kupili 2019. godine. Ona radi po principu usisavača i iako ide dosta sporo, mnogo im znači. Devedeset odsto roda plasiraju u Novi Sad čoveku koji se bavi veleprodajom uglavnom sušenih plodova. Od ostatka deo ide u Bač, kao i za svoje potrebe.
"U prvim godinama nudio sam ga i raznim sindikatima, prodavnicama, svugde gde ima više zaposlenih i gde su imali stabilan izvor primanja. Međutim, to je išlo slabo, znali su da traže samo po 200 grama, što nam na veliku količinu kojom smo raspolagali ništa nije značilo."
Pavle Kovačev takođe, ističe kako bavljenje proizvodnjom ovog ploda u današnje vreme više nije ni blizu tako profitabilno kao nekad, a nije ni lako zbog nedostatka radne snage. Najveći deo posla uradi sam, a dok nisu kupili skupljačicu, u skupljanje ploda su, osim supruge, bile uključene njihove dve ćerke - Emilija (22) i Valentina (19), koje i danas znaju da pomognu oko čišćenja.
Tagovi
Autorka