Srpsko mlečno govedarstvo je dotaklo dno. Za početak, da pokušamo da apsolviramo put od položenog semena kukuruza u zemlju, pa do mleka u rafovima prodavnica. Neka ovaj primer posluži kao paradigma za sve ostale slične primere.
Da se naš predak poljoprivrednik, kojim slučajem probudi u današnjoj Srbiji i pročita vesti sa nekog poljoprivrednog informativnog medija da danas poljoprivrednik proizvodi sirovo mleko koje je tri puta jeftinije od mleka u prodavnici, da Srbija uvozi meso, prasad, mleko, sireve, da srpske oranice obrađuje paor prosečne starosti 60 godina… verujem da bi to prihvatio kao neuspelu šalu.
Naravno, ovako defetistički pristup ima uporište u činjenicama, ali sveobuhvatno sagledavanje celokupnog stanja u srpskom agraru daju ipak realističniju sliku o stanju naše poljoprivrede, koje nije baš sasvim crno.
Taj realistički pristup naravno, donekle koriguje sumorne podatke sa početka teksta, ali samo donekle. Dakle, pre svega da konstatujemo da je srpski agrar i dalje jedna od retkih svetlih tačaka u ukupnom spoljnotrgovinskom bilansu zemlje. Naime, tradicionalno, agrar će i ove godine imati pozitivan spoljnotrgovinski bilans. Za prvih devet meseci prošle godine, suficit je iznosio oko 1,2 milijarde EUR.
Druga bitna okolnost jeste otvaranje značajne linije podsticajnih sredstava od strane EU u formi IPARD III sredstava, zatim podizanje finansijskih kapaciteta za podršku poljoprivrednicima putem nikad većeg agrarnog budžeta od čak 149,5 milijardi dinara. Kada sve ovo smestimo u jedan jedinstveni kontekst, ipak dobijamo jednu opštu sliku naše poljoprivrede punu apsurda i kontradiktornosti.
Za početak, da pokušamo da apsolviramo put od položenog semena kukuruza u zemlju, pa do mleka u rafovima prodavnica. Neka ovaj primer posluži kao paradigma za sve ostale slične primere.
Sve kreće od semena. Traži se trenutak u periodu optimalnog agro roka za setvu kukuruza od 15.4. - 25.4. da kada se steknu uslovi kao što su vlažnost i temperatura zemljišta kako bi se seme položilo u zemlju i tako imalo najbolje uslove za klijanje. Posle uspešne setve, sledi primena pune agrotehnike, pa gledanje u nebo… i na kraju (manje ili više) uspešna ili čak i neuspešna žetva.
Kukuruz, kao jedna od najzastupljenijih stavki u strukturi troškova za ishranu stoke, bitno utiče na cenu svih proizvoda iz sektora stočarstva, grane poljoprivrede koja nam daje meso, mesne prerađevine, mleko, sireve…
Proizveli smo kukuruz, usmerili ga na ishranu stoke, recimo mlečnih krava koje su na režimu celodnevne brige i nege tokom 365 dana u godini, da bismo dobili jedan, za savremenu ishranu neophodan, divan proizvod koji se zove sirovo mleko. Ovaj proizvod, na ponos farmera muznih krava je spreman za prodaju. Otkupne stanice "široke ruke" nude cenu od oko 50,00 dinara po litri mleka!? Mleko se prerađuje, sterilizuje, pakuje i najzad šalje u markete.
Cena? Hajde da vam ne trošim vreme poštovani čitaoče i ne šaljem vas u najbližu prodavnicu, reći ću vam ja (uz
mali rizik greške): cena je oko 140,00 din/l. Gde se dede 90,00 dinara!? Prvo zapaženje: dobitnik u ovoj priči je jasan, gubitnik je tek jasno prepoznatljiv.
Srpsko mlečno govedarstvo je dotaklo dno. Brojno stanje mlečnih krava se kreće na nivou od oko 180.000 komada, što je nedopustivo malo. Država shvata problem i u agrarnom budžetu naglašeno podiže nivo podsticaja za priplodne mlečne krave na 55.000 dinara po grlu, a za prvotelke i celih 100.000 po grlu. Eto signala za otkupljivače mleka da bukvalno preuzmu državni podsticaj namenjen farmerima tako što će sniziti otkupnu cenu sirovog mleka.
Procene: Gubici zbog suše u biljnoj proizvodnji oko 670 miliona dolara?
Obrazloženje je da imamo velike zalihe mleka, pa su prinuđeni na sniženje otkupne cene. Da do kraja "ogolimo" celu priču : državne pare namenjene stočarima, u velikoj meri slivaju se u džepove otkupljivača. Tačka.
Problem je kao što se vidi lako detektovati, ali kako ga rešiti? Očigledno je da je proizvodno - prerađivačko - prometni lanac prekinut već na samom početku. Pukla je prva karika. Dakle, između proizvođača i otkupljivača očigledno je veliki nesporazum. Država taj nesporazum uporno pokušava da reši organizovanjem sastanaka između proizvođača
i otkupljivača.
Sastanak (jedan ili više) rezultira nekim dogovorom, problem je delimično rešen, ali u suštini niko zadovoljan. Gde je onda pravo rešenje? Pravi izlaz je u sistemskom rešenju. Kada se to kaže, adresa je na državi koja treba, ma koliko to delovalo kao antitržišna mera, da jasno definiše kalkulativno fer i sledljiv put tokova novca od prve do poslednje karike u ovom lancu.
Palamarević: Ne treba proizvođačima mleka radna grupa, želimo sistemsko rešenje
Da bi se to postiglo, potrebno je primenom zakona jasno prepoznati uvoznički lobi koji iz sive zone svojih interesa remeti taj ekonomski logičan put od položenog semena u zemlju, do hrane u rafovima marketa.
Nije to sve. Neformalni monopolski ili oligopolski dogovori na strani tražnje, generišu jedan snažan ucenjivački potencijal koji svakako ide na štetu proizvođača. Antimonopolski zakon ima kapacitet da taj problem reši. Nisam u ovom trenutku dovoljno pametan da prepoznam još neki sistemski alat koji bi rešio ovaj problem, ali siguran sam da postoji.
Drugi frustrirajući podatak koji bi dočekao našeg reinkarniranog pretka - paora, svakako jeste podatak o tome šta Srbija danas uvozi od agrarnih roba. Srbija je postala neto uvoznik mesa, mesnih prerađevina, mleka i mlečnih prerađevina, a na spisku uvoznih roba (gde nismo neto uvoznik) našle su se i žive životinje, prasad, proizvodi od šećera, pa čak i mlinski proizvodi.
Dakle, uvozimo meso, mleko, prasad, mlinske proizvod..., a šta izvozimo? Nećemo duboko zaroniti u analitiku. Pomenuću samo najznačajnije izvozne artikle.
Dakle, kukuruza smo u prošloj godini izvezli 2,12 miliona tona, pšenice 1,29 miliona tona, brašna 168.613 tona… itd. Kada pogledamo strukturu uvoza i izvoza, ostaje nam samo da konstatujemo da logika očigledno stanuje na nekom drugom mestu. Nema potrebe da se komentarišu tako očigledne stvari.
Umesto velikih analiza, mislim da će nam ovaj jedan interesantan podatak sa svetskog tržišta dati najbolji primer trgovačke i pre svega sistemske inventivnosti: Turska je uz Egipat najveći svetski uvoznik pšenice. Istovremeno, Turska je šesti najveći izvoznik brašna! Ili drugi primer: setite se samo turskog predloga pre dve godine za rešenje rusko - ukrajinskog "žitnog" sukoba.
Naime, Turska je ponudila rešenje: "Oslobodite prolaz ukrajinske pšenice do Bosfora, mi ćemo je preuzeti i preraditi u brašno". O detaljima nećemo pričati. Ovaj predlog nije realizovan, ali govori o rafiniranom trgovačkom duhu zemlje koja po mnogo parametara sebe svrstava u zemlju sa možda i najvećom brzorastućom ekonomijom.
Kada bi se kojim slučajem putem vremenske kapsule naš davno blagopočivši predak poljoprivrednik danas našao na njivi ili u štali našeg današnjeg poljoprivrednika u Srbiji, verovatno bi se sreo sa svojim vršnjakom od 60 godina koliko iznosi prosečna starost nosioca gazdinstva danas u Srbiji.
Iznenađenje bi ga možda još i više čekalo kada bi video ko sedi za traktorom ili stavlja muzilice na vimena krava u svojoj štali. To su sve češće ljudi koji po svojoj stručnoj vokaciji nisu poljoprivrednici. Primećen je sve veći odliv nezadovoljnih radnika, pa čak i ljudi visoke stručne spreme iz grada u selo, kojima ni paorski poslovi nisu strani. Otkud ti ljudi u poljoprivredi?
Neprihvatljiv odgovor za paore: "Biće. Ne sada, najkasnije za godinu dana"
Možda se jedan od odgovora krije u činjenici da je primetno manji interes mladih ljudi za upis na poljoprivredne fakultete, koji čak ne uspevaju da popune ni broj studenata predviđen za budžetsko finansiranje.
Za kraj, jedan dobronameran savet našem vrednom pra-poljoprivredniku: ne vraćaj se više u budućnost ako Boga znaš! Ne dozvoli da ti ovovremenska saznanja poremete zasluženi mir.
Naslovna fotografija: AK grafika/Shutterstock/Choksawatdikorn/Dinka Bogunović
Tagovi
Autor