Negde svekrva igra na tavanu, negde se traži mladina cipela, negde mladenci hrane jedno drugo šećerom, da im bračni život bude "sladak", dok se svi svatovi smeju i dobacuju šaljive primedbe.
Ko se rado odaziva pozivima na svadbe, a gde se obično najbolje provede? Na svadbama u seoskim porodicama, naravno. Prvo, hrana i piće ne mogu da "omanu", svega ima u izobilju, drugo, raspoloženje je na visini, a bonus je prisustvovanje raznolikim starim narodnim običajima koje porodice na selu rado čuvaju i jedva čekaju priliku kad se sin ženi/kćer udaje da bi pokazali kako dobro poznaju taj deo narodne tradicije.
U seoskim sredinama svadba, pa još u imućnom poljoprivrednom domaćinstvu, predstavlja prvorazredni društveni događaj i neretko celo selo učestvuje, a posle prepričava detalje nedeljama, čak i mesecima. U gradovima takođe poljoprivrednici zakupljuju najskuplje lokale za svadbu, obezbeđuju najobilniju hranu i alkoholna pića, sve po starim običajima i pravilima, nepisanim i različitim od mesta do mesta, čak se događa da nevesta nosi unikatnu haljinu od čipke sa Sicilije dok mladoženja ili matičar stiže - helikopterom kao što je pre pola veka stizao traktorom.
Ako išta pokazuje tradiciju, to su raskošne svadbe. U davna vremena, pripremane su neki put i godinama. Otac bi odmah posle rođenja sina izdvajao rakiju koja će da se pije na svadbi kad momak doraste za ženidbu. Devojčice su učile da tkaju i vezu darove za svatove još u predškolskom uzrastu, Poljoprivrednici su gledali da sinove ožene dok su mladi, a kćeri da udaju još mlađe. Posle dugotrajnih i strogo formalnih pregovora između dve porodice, ugovarao se datum venčanja mladenaca, obično u jesen kad nema toliko posla u poljoprivredi.
Pre venčanja, kad bi se svatovi okupili kod devojačke kuće, negde je mladoženja gađao jabuku iz puške; negde morao da se cenjka za mladu, kao da je kupuje (ko zna, možda je i toga nekad bilo) ili morao da prepozna svoju nevestu, pošto su mu devojčini rođaci dovodili prerušene starije žene ili čak muškarce umesto njegove verenice i on, jasno, govorio "ne, ta nije moja!".
Odmah posle obreda u crkvi počela bi svadba. U svatove se išlo najboljim karucama i čezama u koje su upregnuti negovani konji. Žene i devojke oblačile su najlepše što imaju, a muškarci nisu nimalo zaostajali za njima. Porodice čija deca stupaju u brak imala su zauzvrat "veselu brigu" da dočekaju i ugoste velik broj svatova, među kojima je obično bilo i pustosvatica (nezvanih gostiju, koji su došli na svadbu znajući da hrane i pića ima za sve).
U nekim krajevima mladenci i danas kupuju cipele provodadžiji, to jest osobi koja ih je upoznala. Nevesta se oblačila u najlepšu odeću, ostavljajući zauvek onu koju je nosila u roditeljskoj kući, a do završetka venčanja i veo, koji danas predstavlja ukras, a nekad je simbolizovao zaštitu od "zlih očiju". Radi zdravlja i napretka mladog para, svadba je trebalo da prođe u veselom raspoloženju. Za to su se brinuli angažovani muzičari, svirajući i pevajući samo vesele, ponekad i lascivne pesme, a u pauzama svatovi bi odigrali šaljive igre kao ostatak starih običaja.
U Mačvi je svekrva igrala na tavanu; u Vojvodini deca su krala mladinu cipelu, koju su onda svi prisutni tražili, ili mladenci jedno drugo hranili šećerom, da bi im bračni život bio sladak, uz šale i smeh gledalaca. Običaj zajedničkog sečenja svadbene torte stari Srbi nisu poznavali, jer u Srbiji do XIX nije bilo torte, nego se ova moda nedavno ustalila po ugledu na svadbe u američkim filmovima. Isto tako nije bio običaj da nevesta baca buket, a devojke da se potuku oko njega, jer koja dohvati buket, prva će se udati - takođe viđeno i preuzeto iz stranih filmova, nego su nevestine drugarice nastojale da provedu kod nje noć pre venčanja, da bi ih zadesila ista sudbina.
Zaboravljeni svabdeni običaji: Šljivić oko kog se igralo i čutura sa rakijom umesto pozivnice
Na svadbama u Banatu mladenci nisu jeli supu, da im deca ne bi bila bolešljiva; i tako dalje, svaki kraj, maltene svako naselje ima neki svoj običaj koga se drži dok ga ne zameni novim. Seoske porodice su bile i ostale raj za etnologe koji žele da proučavaju tradiciju.
Tagovi
Autorka