Pobediti na jednom ovakvom takmičenju, kojih je u jugozapadnoj Srbiji nekoliko, za gorštake je stvar prestiža, a dobar rabadžija mora znati kako da sačuva na radu i sebe i volove bez kojih mu nema zarade i života u planini.
Golub i njegov parnjak Baljac dovukli su svom gazdi Zoranu Drndareviću, u Kućane kod Nove Varoši, i treći jelov trupac ove godine namenjen pobedniku. Takmičenje rabadžija i njihovih volovskih zaprega prošlog vikenda u Negbini, na Murtenici poslednje je u nizu na kojem su osvojili prvo mesto, a najbolji su bili i na Zlataru, kao i u Jablanici na Zlatiboru.
Na Seoskom višeboju, kod zavetnog bora iznad zaseoka Ilići, Golub i Baljac bili su za klasu bolji od konkurencije. Kao da na jarmu nose ptičje pero a ne trupac od 1,3 kubika. Oni su takmičarsku stazu dugu 80 metara i punu uspona pregazili za svega 87 sekundi.
"Nema šume na Murtenici iz koje nismo izvlačili građu i bolji nam trening za takmičenja ne treba. Za dobrog rabadžiju u ovim krajevima još dugo će biti posla jer traktori i druge mašine ne mogu u svaki kutak planine. Golub i Baljac stari su pet i po godina, a pazim ih bolje nego sebe. Bez kvalitetne hrane i nege nema im ni rada u šumi. Leti dobra paša, a zimi seno i obavezno minimum po 5kg žita svaki dan tokom cele godine", objašnjava Drndarević.
Rabadžiji Zoranu Drndareviću su 43 godine. Rabadžija je od 5. razreda osnovne škole, a on i njegovi volovi Golub i Baljac cenjeni su zvog svoje vrednoće i spretnosti.
"U novovaroškom kraju gde se i pored svih čuda civilizacije većina seoskih poslova i danas obavlja uz pomoć volovske i konjske zaprege, rabadžiluk se uči od malena. Ja sam zanat učio od pokojnog oca. Težak je to posao, brzo slomi i rabadžiju i zapregu, ali kada nešto radiš s ljubavlju nevolje se lakše podnose. A ja volim i rabadžiluk i volove", priča Drndarević.
U jugozapadnom delu Srbije, gde se sela polako gase, još ima mladih koji bi da se bave tim poslom, pa je poslednjih godina organizovano i nekoliko novih takmičenja rabadžija i zaprega. A pobediti na jednom ovakvom takmičenju za goršate je stvar prestiža. Dobar rabadžija je na glasu, a volovi naučeni na mukotrpan rad u šumi često vrede pravo malo bogastvo.
Prvi put je ovog leta takmičenje organizovano i u zaseku Žabljak, u Jasenovu. Na jednom od najlepših proplanaka Murtenice nadmetalo se dvadesetak rabadžija iz sela uz opštinsku među između Nove Varoši i Ivanjice. Pored volovskih u konkurenciji su bile i konjske zaprege. Organizovala su ga trojica prekaljenih rabadžija, komšije Goran Matović (45) i Radoš Stefanović (40), iz Ojkovice i Miloš Drašković (25), iz Močioca. U šumi na poslu dobri i nerazdvojni drugovi, na takmičarskoj stazi ljuti protivnici.
"Zajedno radimo godinama na izvlačenju građe iz planinskih vrleti, pa je logično bilo da zajedno organizujemo i sabor na Žabljaku, koji će, nadamo se, prerasati u tradiciju. Nekoliko je sličnih sabora u ovom delu Srbije i svi su dobro posećeni. Život na planini nije lak, pa ovakva druženja dobro dođu da se meštani malo opuste i bar na trenutak zaborave na svakodnevne brige", ističe Miloš Drašković.
A rabadžijski hleb je sa sedam kora. Posao je dobro plaćen, ali opasan i težak, pa od njega zaziru i najiskusniji. Zimi sneg i studen, a leti vrućina i uspara lome i najtvrđe, pa oni koji ovo rade samo zbog para ne ostaju u poslu dugo.
Slobodan Lečić (28), iz Amzića je prvi čamov trupac iz vrleti Bosanja izvukao zapregom još kao predškolac. Prihvatio se rabadžiluka kako bi prehranio porodicu posle smrti oca koji je i sam bio rabadžija. Preminuo je iznenada u 42 godini života, umoran i iscrpljen od posla u šumi.
"Rabadžiluk mi je u krvi i zato mi valjda nije teško da se bavim ovim poslom. Sa nepunih 7 godina života prvi put sam sa ocom i dedom krenuo u šumu, gledao kako rade i ophode se prema volovima i polako od njih učio zanat rabadžije. Ne libim se ni danas da pitam za savet starije i iskusnije rabadžije, koje su osedele radeći ovaj posao. Jer da bi rabadžija sačuvao i sebe i zapregu valja da zna i kako da potkuje volove, kako da napravi jaram, kako da zavrze trupac vlačegom, ali i kada i čim da nahrani volove bez kojih mu nema zarade i života u planini", zaključuje Lečić.
Tagovi
Autor