Jedno od najopasnijih oboljenja breskve i nektarine - kovrdžavost lišća, u narodu zvana 'babura', uzrokuje gljiva Taphrina deformans. Za uspešnu zaštitu od ove infekcije je bitan momenat prskanja, a to je u vreme bubrenja i otvaranja pupoljaka.
Kovrdžavost lišća uzrokuje gljiva Taphrina deformans. Gljiva luči hormone rasta ili auksine koji deformišu list, cvetovi menjaju boju u belu, a promene se mogu se pojaviti i na plodovima. Inficiraju se samo voćne vrste; breskva i nektarina, a ponekad i badem. Iako su neke sorte bresaka i nektarina otpornije na 'tafrinu', i one se moraju hemijski tretirati.
Kovrdžavost lišća: Ključan momenat za zaštitu breskve i nektarine
Taphrina deformans prezimljava u obliku spora (konidija) na pupoljcima i grančicama. Na proleće, u fazi bubrenja i otvaranja, ako je vreme vlažno i povoljno za klijanje konidija, inficira se tkivo i deformišu listovi na stablu. Gljivi pogoduje toplo i vlažno vreme sa temperaturom od 15 do 21 stepen.
Micelija interćelijski brzo raste ispod gornjeg epirdemisa nakon čega se stvaraju izrasline na lišću ili 'babure'. Infekcija je najvidljivija na lišću, ali i na mladarima, cvetu i plodu. Nakon mesec dana od ostvarenja infekcije, na listovima se stvaraju izrasline (plikovi) sa mehurima crvene boje, po kojima je ova bolest i dobila narodsko ime - babure na lišću.
"Ako se ne obavlja blagovremena zaštita, sa stabla tokom maja obolelo lišće opada. Tako se stablo iscrpljuje jer posle defolijacije formira novo lišće tokom juna i jula. To uzrokuje opadanje plodova, slab vegetativni rast i slabo zametanje rodnih pupoljaka za sledeću godinu", podseća dr Marko Injac, stručnjak za zaštitu bilja.
Ova bolest ne prouzrokuje odmah sušenje voćke, ali je obolelo stablo osetljivo na niske temperature neotporno na druge bolesti i štetočine. Zbog svega toga njegov vek je znatno skraćen.
Treba znati da je samo mlado lišće osetljivo na tafrinu, dok je starije lišće otporno i na njemu nisu vidljive sekundarne ili naknadne infekcije. Zbog toga je pravo vreme za prskanje pre otvaranja lisnih pupoljaka i u takozvanoj razvojnoj fazi 'mišje uši', a pre toga poželjno je da voćnjak bude orezan. Voćke se temeljno prskaju. Preporučene količine vode za spravljanje zaštitnog hemijskog rastvora su 1000 do 1500 litara po hektaru.
Naši voćari prezauzeti nekim drugim poljoprivrednim poslovima u to vreme često zakasne sa prskanjem, pa su im okasneli tretmani uzaludni. Međutim, neki voćari i porane, kada takođe obavljeno prskanje nema efekta.
"U praksi se najčešće preporučuju preparati kao što je Ciram (u koncentraciji 0,4 odsto) ili preparati na bazi bakra. Ciram je specifikum, a preparati na bazi bakra spektar delovanja proširuju i na epifitne bakterije. Sa prvim prskanjem se počinje kada na mladim stablima breskve i nektarine vršni pupoljci počnu da pupe."
Drugo prskanje se obavlja 10 don 14 dana kasnije i to na sortama koje se kasnije bude iz zimskog sna, ali sada treba primeniti preparate na bazi hlorotalonila i kalijum fosfita u količini četiri litara po hektaru.
"Takav dvokomponentan je preparat sa različitim mehanizmima delovanja. Osim toga, snabdeva breskve i nektarine sa kalijumom i fosforom, pa se povećava kondiciona otpornost voćaka", preporuka je našeg stručnjaka za zaštitu bilja dr Injca.
Tagovi
Autor