Plan plodoreda ne može se preuzeti ni kopirati, već se mora u potpunosti prilagoditi uslovima svakog pojedinog gazdinstva.
Čuvanje plodnosti tla na oranicama ostvaruje se dobrim planiranjem plodoreda, posebno u ekološkoj proizvodnji. U ovom ratarenju, u strukturi plodoreda, krmne i leguminozne biljke, odnosno usevi za zeleno đubrenje, zauzimaju najmanje 20% obradivih površina, a strnine ili okopavine ne smeju da obuhvataju više od 50%.
Pri tome treba koristiti biljke sa različitom dubinom zakorenjivanja, različitom potrošnjom i potrebama za pojedinim hranivima.
Vrste i sorte koje čine plodored su one:
Plan plodoreda ne može se preuzeti ni kopirati, već se mora u potpunosti prilagoditi uslovima svakog pojedinog gazdinstva, vrednosti useva za održavanje plodnosti, sposobnosti čuvanja hraniva, mogućnosti suzbijanja štetnih organizama (korovi, bolesti i štetočine), kao i raspoloživosti radnom snagom i mehanizacijom.
Razvojem ekološke proizvodnje došlo je do širenja zapostavljenih ili uvođenja novih vrsta u nova područja proizvodnje, poput: pira, poznatog i kao dinkel, krupnik ili spelta (Triticum spelta), tritikale (Triticosecale), heljda (Fagopyrum esculentum), lan (Linum usitatisimum), štir (Amaranthus sp.), kinoa (Chenopodium quinoa), batat (Ipomoea batatas), čičoka (Helianthus tuberosus) i druge, koji pretežno imaju skromne zahteve prema zemljištu i agroklimatskim uslovima, a traženi su na tržištu.
Osnova za izbor plodoreda su zemljište, biološke specifičnosti biljaka kao i dobar odabir preduseva. Zato se pri izradi plana plodoreda treba koristiti sledećim podacima:
- primeri dobre smene useva:
- primeri smene useva koje treba izbegavati:
Pojedine vrste biljaka imaju različite zahteve prema hranivima i na različite načine osiromašuju tlo. Kukuruz, repa i povrće zahtevaju više hraniva od strnih žita i jednogodišnjih leguminoza. Lupina, bob, soja i heljda dobro iskorišćavaju teže pristupačne oblike fosfora, pa se posle ovih useva povećava sadržaj lako pristupačnog fosfora. Posle leguminoznih biljaka treba gajiti one vrste koje najbolje iskorištavaju povećan sadržaj azota u zemljištu.
Specifične potrebe pojedinih povrtarskih i ratarskih vrsta za hranivima:
Usevi koji su botanički svrstani u iste familije ne treba neprestano uzgajati na istoj površini, jer se u zemljištu jednostrano nagomilavaju štetne materije, koje podstiču delovanje štetnih organizama. Zato je potrebno dobro isplanirati prostornu i vremensku smenu useva.
Kada su u pitanju bolesti i štetočine, treba voditi računa o vremenskom periodu koji treba proći da bi jedan usev ponovo došao na isto plodoredno polje. Smenjivanje lisnatih i korenastih vrsta sa žitima, takođe je preventivna mera u borbi sa štetnim organizmima. Na primer, višegodišnje krmne kulture potiskuju gljivu koja izaziva poleganje strnih žita, a kadifa, špargla, neven, facelija i raž su poznate antinematodne vrste.
Autor: Ljubica Magdič, struč. spec. ing. agr.
Foto: Eva Alex / Bigstock