Iako se srazmerno kasno pojavila na jelovniku, ćurka je ubrzo među seljačkim masama stekla i osobite moći: po verovanju, može da bude "zmajevita", a naročito je opasan ćuran kome su ispod krila izrasla još jedna - "zmajevska".
U različitim jezicima ova najveća predstavnica porodice fazana ima različito ime. Englezi i Nemci su je zvali "turska" ptica, Francuzi "indijska", Turci je i danas ovako nazivaju, dok je u Indiji poznata kao "peruanska" ptica. Zemlja porekla divlje ćurke je severna Amerika, dok se pitoma ćurka pojavljuje na jugozapadu SAD i u Meksiku, u petom veku naše ere, navodi dr Olga Zirojević u knjizi "Istočno - zapadna sofra".
U Evropu je stigla posle Kortesovog pohoda protiv Asteka 1515. godine i odmah je prihvaćena. Putopisac i hroničar Evlija Čelebija (opet dr Olga Zirojević) navodi da se u Beogradu 1660. godine služila i naveliko reklamirala ćuretina u saftu kao ponuda u gostionicama ili pečena na tržnicama, kao ondašnja brza hrana. To znači da su poljoprivrednici u Srbiji već držali i gajili ovu "inostranu" pticu dajući joj u međuvremenu mnoga zanimljiva imena: tuka, biba, buda, a za mužjaka se govorilo tukac, bibac, puran. Imena ćuran i ćurka prvi put su zabeležena krajem osamnaestog veka.
U svečanim prilikama pečena ćurka služena je kao glavno jelo. U "Ženidbi i udadbi" Jovana Sterije Popovića provodadžija savetuje imućnoj ženi da za prvu posetu budućeg zeta pripremi "jednog ćurka (ćurana) sa celerom". Iako nikad nije potisnula svinjetinu u prosečnom poljoprivrednom domaćinstvu, uvek je smatrana kao izuzetna ponuda. Razlog za ovo je ukorenjeno verovanje seljaka da su mali ćurići veoma osetljivi, a izbirljivi u pogledu hrane i samo vešt čovek može da ih odgaji.
S druge strane, stanovništvo je verovalo da je ćuretina izuzetno zdrava te su joj pripisivana razna lekovita svojstva. Savremena medicina je potvrdila ovo verovanje: ćuretina je odličan izvor gvožđa, proteina, B vitamina, folata, selena, kalcijuma, magnezijuma i fosfora. Pripada posnijim mesima, sadrži veoma malo masnoće, odlična je za očuvanje mišićne mase, reguliše insulin i smatra se da smanjuje rizik od velikog broja bolesti. Blag, skoro neutralan ukus ćuretine omogućuje da se priprema i začini na različite načine, mašta je granica. Jedina preporuka je da se, ako je moguće, kupuje direktno od odgajivača.
Iako se srazmerno kasno pojavila na jelovniku, ubrzo je među seljačkim masama stekla i osobite moći. Po verovanju, može da bude "zmajevita", a naročito je opasan ćuran kome su ispod krila izrasla još jedna, "zmajevska". Veštica takođe može da se preruši u ćurku, pa da uništi (ili umnoži) letinu. Glava ćurke ispečene za svečanu priliku čuvala se u nekim delovima Vojvodine ispod ikone, a u selima oko Beograda - ispod praga od ulaznih vrata, radi napretka kuće i svega u njoj. Na temeljima nove kuće seljaci su klali ćurana (naravno, ko je imao). Postoji verovanje da trudna žena ne sme da nosi u nedrima ćureća jaja, s objašnjenjem "da dete ne bi bilo pegavo", u stvari, da ne bi "pokupilo" neke zmajevske osobine i navike.
"Videti" ćurku u talogu od kafe (kad se "gleda" u šolju) značilo je - čuti velike i važne vesti. Ptica iz dalekih zemalja ovekovečena je i u umetnosti.
"Lepši soko nego vrana, lepši paun od ćurana!", rugaju se vrapci ćuranu koji važno šeta po dvorištu u poznatoj pesmi J. J. Zmaja.
Dobro obučena osoba "gospodskog" držanja često je u razgovorima poljoprivrednika i njihovih porodica upoređivana sa ćurkom ili ćuranom. Izraz "glup k'o ćurka" je već potpuno uobičajen, iako ova ptica srazmerno retko gine u saobraćaju, pa se postavlja pitanje zašto je proglašena "glupom" kad nije?
Tagovi
Autorka