Osim što je lep, nosi i trajnu poruku molbe za oproštaj, tako da je idealan poklon uvek, a naročito kad se treba nekom izvinjavati.
Zumbul (Hyacinthus) je monokotiledona skrivenosemenica, jedina vrsta u familiji Hyacinthaceae. Cveta u proleće i jedan je od vesnika proleća svuda gde se gaji ili samoniklo raste. Prirodan areal mu je u predelima jugozapadne Azije, od Male Azije, preko Sirije, Libana, Izraela do Iraka i Irana. Postoji i subspontana varijacija u Dalmaciji i Grčkoj.
Prirodno stanište divljeg zumbula je kamenjar, od primorja do 2.000 metara nadmorske visine. Ipak, ovaj cvet odlično se snalazi u baštama, plastenicima, uopšte na plodnom tlu, gde ima sve uslove da razvije i pokaže svoju lepotu.
U pitanju je višegodišnja zeljasta biljka sa podzemnim stablom u obliku lukovice. Dostiže visinu do 50 centimetara, sa jednom cvetnom stabljikom koja nosi grozdastu cvast ljubičaste, crvene, bele ili žute boje. Cvetovi su veoma mirisni i omiljeni kod svih naroda koji su ikad došli u kontakt sa ovom biljkom.
Jesenja sadnja lukovica: Sve što treba znati za cvetnu prolećnu baštu
U istočnom Sredozemlju gaji se od davnina zbog prijatnog mirisa, ali i zato što ne zahteva mnogo pažnje pri uzgoju. Tek u 18. veku Holanđani su odgajili više od 2000 vrsta hibrida čija lepota se proširila svetom. Tada je ustanovljeno i pravilo da se zumbul sadi tokom jeseni, da se dodaje veštačko đubrivo u toku cvetanja i da se uklanjaju uveli cvetići i stabljike kako bi lukovica uskladištila što više energije.
Esencijalno ulje zumbula koristi se u parfimeriji, a cvet služi za dobijanje plave boje. Inače, lukovica je bogata toksinima i otrovna za sisare.
U narodnoj medicine žene su odavno koristile zumbul u kozmetičke svrhe, u obliku tonika koji čisti kožu. Nekada davno je bio deo sredstava za beljenje lica. Njegovi suvi cvetovi teraju bubašvabe i komarce. Iako zumbul nije zvanično poznat kao lek, on ima antimikrobno, antivirusno i antiseptično dejstvo.
Lepotu zumbula ljudski rod je opevao u najstarijim pesmama još od Ilijade i Odiseje. U jednom stihu lepa kosa junaka Odiseja upoređena je s vencem zumbula. U drugom, sa zumbulom je upoređena lepota verne Penelope.
Ovaj cvet je nastao, prema legendi, od Hijakinta, prijatelja boga Apolona. Hijakint je, prema priči, tragično poginuo, a iz njegove krvi izniklo je mirisno cveće.
Simbol je velike i iskrene ljubavi koja prelazi sve granice i sećanja koje prevazilazi vekove. Persijanci su ga koristili za ukrašavanje stolova za Novu godinu, a Rimljani za prolećne praznike.
Na turskom jeziku zumbul znači plavo zvono. Čest je motiv u narodnoj i umetničkoj književnosti, obično kao metafora lepote devojačke. Pominju ga Aleksa Šantić i Đura Jakšić u svojim pesmama. Poljoprivrednici su verovali da snažan miris zumbula donosi ravnotežu, rasteruje teške misli i simbolizuje iskrenost i plemenitost.
Osim što je lep, zumbul nosi i trajnu poruku molbe za oproštaj, tako da je idealan poklon uvek, a naročito kad se treba nekom izvinjavati i ponovo uspostavljati dobre odnose među partnerima ili rodbinom. Simbolika po bojama takođe je poznata, tako da ljubičasta boja označava tugu i sećanje, plava postojanost i iskrenost, bela nevinost i čistotu, a crvena i ružičasta - ljubav.
Za velike prolećne praznike, kad se organizuju izložbe cveća, ovaj cvet spada među najatraktivnije i najtraženije. Takođe je omiljen za različite aranžmane, na primer za praznično ukrašavanje stola, jer dugo traje i osvežava prostor.
Tagovi
Autorka