Većina sorti pšenice, koja se u Srbiji gaji, otporna je na niže temperature i golomrazice, pri čemu dolazi do pojave odbacivanja liski, ali to ne ostavlja veće posledice na prinos, osim u nekim ekstremnim slučajevima poput dužih golomrazica, praćenih veoma niskim temperaturama ili depresivnih površina itd.
Ozima pšenica, posejana u optimalnim rokovima, pri dovoljnoj količini vlage i temperaturama iznad 0⁰C, pravilno klija, niče i razvija se do faze bokorenja. Nakon toga pšenica je izložena uticaju znatno nižih temperatura, pri čemu se misli na temperaturu vazduha iznad površine zemljišta.
Kako objašnjava diplomirani inženjer ratarstva Svetlana Zlatarić, temperatura zemljišta na dubini ležanja čvora bokorenja znatno je viša od temperature vazduha iznad površine zemljišta. Zato ne možemo da govorimo o otpornosti pšenice, odnosno o tome da li je ona manja ili veća u zavisnosti od debljine snežnog pokrivača i dubine ležanja čvora bokorenja, jer pšenica ima osobinu da podnosi niže temperature ispod snega, to jest u zemljištu. Zlatarićeva napominje da se razlika temperature iznad i ispod snega kreće u rasponu od 10⁰C do 15⁰C.
Većina sorti pšenice, koja se u Srbiji gaji, otporna je na niže temperature i golomrazice, pri čemu dolazi do pojave odbacivanja liski, ali to ne ostavlja veće posledice na prinos, osim u nekim ekstremnim slučajevima poput dužih golomrazica, praćenih veoma niskim temperaturama ili depresivnih površina.
Svetlana Zlatarić napominje da otpornost pšenice na niske temperature, zavisi od mnoštva činilaca ko što su: razvijenost korenovog sistema, sortnih karakteristika, tipa i strukture zemljišta, vremena setve i drugih faktora. U slučaju prerane setve biljke su stadijumno razvijenije, pa ulaze u svetlosni stadijum, zbog čega se smanjuje otpornost na niske temperature. Pravilna mineralna ishrana, to jest optimalan unos neophodnih hranljivih elemenata, naročito fosfora (P) i kalijuma (K), omogućava veći sadržaj organske materije u ćelijskom soku, što se posebno odnosi na ugljene hidrate i manji sadržaj slobodne vode. To povećava koncetraciju ćelijskog soka, a samim tim i otpornost na zimu i niske temperature.
Da bi biljake preživele niske temperature, već u jesen bi trebalo početi njihovu pripremu za zimu, jer se u noćnim satima temperatura vazduha smanjuje postepeno. U tom periodu proces klijanja se odlikuje se značajnim povećanjem sadržaja šećera u listovima, a naročito se to dešava u čvoru bokorenja. Mehanizam te pojave se odvija tako što tokom jeseni, kada ima sunčanih dana, pšenica pri temperaturama iznad 0 ⁰C, može relativno intezivno da obavlja fotosintezu, dok se u večernjim, noćnim i jutarnjim časovima, pri nižim temperaturama, u biljkama usporavaju procesi disanja i rasta, što dovodi do nakupljanja šećera.
Tokom zime, dok su biljke prekrivene snegom, one koriste šećer, ne samo kao zaštitnu materiju, već i kao energetski materijal koji obezbeđuje proces disanja. Nakon nakupljanja rezervnih materija, pri prelasku na temperature ispod 0⁰C, koje određuju stepen takozvane prve faze kaljenja, pšenica relativno lako izdržava temperaturu nižu od -10⁰C.
Posle te prve faze kaljenja, nastupa druga faza, koja se odvija na temperaturi od -2⁰C do -7⁰C pri čemu su biljke znatno otpornije na mraz. Tada se sadržaj vode u listovima i čvoru bokorenja znatno smanjuje, dok se istovremeno povećava sadržaj suve materije. S tim u vezi, čvor bokorenja je najotporniji organ, pa se stoga dubinom setve do izvesne granice, može regulisati i otpornost biljaka na niske temperature.
Foto: Chris Walker / Flickr
Povezana biljna vrsta
Izvori
Tagovi
Autor